Ahmed Imamović, bh. reditelj i scenarista, završio je svoj drugi dugometražni igrani film ''Belvadere', a već 2. decembra on će biti pred sarajevskom publikom.
"Belvadere - lijep pogled" priča je o životu žena Srebrenice koje već 15 godina tragaju za kostima svojih najmilijih.
NN: Zbog čega ste za Vaš drugi dugometražni igrani film izabrali naslov "Belvadere". Znamo da to znači "lijep pogled", a u filmu nema ništa lijepo što bi opravdalo naslov?
IMAMOVIĆ: Radni naslov filma je bio "Show must go on". Znali smo od početka da taj naslov neće ostati, ali lakše je raditi kad imate neki radni naslov. Aida Pilav i ja bili smo u Goraždu kod Avde Sidrana kad smo radili dijalog i onako u priči kaže meni Avdo: "Gdje ti planiraš ovo da snimaš?" Nekako u odnosu na fotografije Tarika Samaraha, koje sam uzimao kao polazne tačke za film, prva ideja je bila da to bude snimano u Mihatovićima kod Tuzle. Međutim, i ti Mihatovići su se od vremena kada je Tarik pravio fotografije dosta promijenili. I onda kaže mi Avdo: "Znaš, ovdje iznad Goražda ima jedan izbjeglički kamp. Jesi ti voljan da mi tamo odemo?" Sjeli smo u auto, otišli, vidjeli taj kamp i bez nekih velikih planiranja odlučili smo da tu snimamo. Naselje se zove Belvadere i jedino što je lijepo u tom izbjegličkom kampu jeste taj pogled. Ovaj film jeste sve, samo nije lijep pogled.
NN: Pomenuli ste Abdulaha Sidrana. Koliko Vam je sam Sidran, koji ima ogromno iskustvo kada je u pitanju pisanje scenarija, pomogao da završite scenarij i film?
IMAMOVIĆ: Mnogo nam je pomogao. On je oplemenio film. Svojom poezijom ovom filmu je udahnuo život. Sidran je veliki majstor. Poezija koja se govori u filmu bila je tu od samog starta, ali ona je odavno napisana. Kad smo Aida Pilav i ja završili neke ruke scenarija kojima smo bili zadovoljni, onda smo nakon toga otišli kod Avde da radimo konkretno na dijalogu. Naravno, bilo je i Avdinih dramaturških prijedloga koji su usvojeni i ugrađeni u film, ali prvenstveno dijalozi su njegovi.
NN: Pomenuli ste Tarika Samaraha i njegove fotografije i da su one bile neka polazna ideja za film.
IMAMOVIĆ: Nije baš tako. Ljudi manipulišu tim. Ima tu dosta ideja. Tri su elementa. Jedan element su fotografije Tarika Samaraha, drugi poezija Abdulaha Sidrana i treći je akumulacija 15 godina nakon Srebrenice, 15 godina uvjetno rečeno mira nakon Dejtona. Sav ovaj užas koji se dešava. Kad pročitate poeziju Abdulaha Sidrana, svaka pjesma ima svoje čitanje između redova i ono što je prethodilo. Zašto je ta pjesma napisana, o čemu govori? Fotografija je jedan momenat zabilježen, ali da bi došli do tog momenta puno je priča bilo. Tako da kada sam posmatrao te fotografije uvijek sam se pitao: "Bože, posmatraš nečiju lobanju. Neko se rodi, ima takav i takav život i ti se pitaš promatrajući njegovu fotografiju, šta je sa njegovom majkom, djecom, s njegovim prijateljima....?".
NN: U jednom intervjuu koji ste dali kazali ste doslovno da ste preživjeli opsadu Sarajeva i da 1995. godine niste imali svijest o tome koliko strašna i teška je tragedija koja se dogodila u Srebrenici. Možete li to objasniti?
IMAMOVIĆ: Bio sam četiri godine u opkoljenom Sarajevu. Bio sam zarobljenik. Imali smo medijsku blokadu, svaki dan je neko ginuo, vaši prijatelji, rodbina, djeca ostaju bez ruku i nogu... I u tom momentu Srebrenica je nešto daleko. Znate kako je počelo u bivšoj Jugoslaviji. Kad je krenulo u Sloveniji mi smo nekako u BiH razmišljali daleko je to. Kad je krenulo u Hrvatskoj, opet je bilo daleko, i na Savi je bilo daleko..., a onda smo mi u Sarajevu poslije 6. aprila, kad se nalazimo na Marindvoru, a granata pukne na Gorici, govorili, dobro je, to je daleko. Rat pomjera tu percepciju, značenje šta je daleko, a šta blizu. I onda izlazite iz rata, iz tog krvoprolića i vidite da se ništa ne čini da bi pravda došla na svoje. Te žene 15 godina lutaju od grobnice do grobnice... I onda shvatite da su u Srebrenici 11. jula ubijali sve dok je bilo muških glava. Bilo je više od 8.000 muškaraca, da je bilo 90.000 oni bi nastavili i ubijali, samo bi im trebalo više dana. To je najstrašnija činjenica.
NN: U filmu se pojavljuju i majke Srebrenice. Zanima nas kako ste se odlučili na tu varijantu. Kakve su njihove reakcije bile? Kako su one na to pristale?
IMAMOVIĆ: Nisam imao šta puno da objašnjavam. Otišao sam s namjerom da vidim da li one staju uz tu priču, jer teško je tretirati i govoriti o jednoj takvoj kategoriji. To bi moglo imati neku dalekosežniju posljedicu zbog toga što mi ipak radimo javni posao i pričamo priču nekome. Ako bi to moglo imati neku negativnu konsekvencu, lično ne bih imao hrabrosti, ni kao čovjek, ni kao autor da se upustim u takvo što. U startu sam otišao njima, pročitao ideju za scenarij, isplakao se zajedno sa njima i onda smo ušli u neku analizu. Dakle, ja nisam otišao njima kad sam imao već gotov scenarij, nego kad sam imao ideju i nakon toga smo razgovarali. Tokom cijelog pisanja scenarija smo imali njihovu podršku i savjete. Imali smo razgovore, analize, one su od samog početka bile uključene u to. Te žene su fenomen i rad s njima i mene je oplemenio, zato što u njima ne postoji mržnja. One su nevjerovatno bistre i razumne žene pored kompletne tragedije koju su prošle, a koja za njih još nije završena. Dakle, taj neki sizifovski, mitski put, koji je nas uljuljkao, jer nam je postalo normalno da postoji ta neka grupa žena koja traži svoje najmilije i to je nekako postalo normalno u BiH. To ne može biti normalno i smatram da konačno mora biti završeno.
NN: Majke Srebrenice su vidjele film. Kako su reagirale?
IMAMOVIĆ: Mislim da je to više pitanje za njih, jer svaka je imala svoju priču. Ali ono što je najbitnije da su one i dalje uz ovaj film, kao što su bile na početku. Teško je govoriti o njihovim osjećanjima. Toliko suza su te žene prolile da, u stvari, kada mi na prvu pomišljamo da će one zaplakati, one ne plaču, ali vjerovatno plaču kad ostanu same sa svojim sjećanjima u četiri zida.
NN: Smatrate li da ste ovim filmom uspjeli, na neki način, pomiriti dokumentaristiku i poetiku?
IMAMOVIĆ: Nema u filmu ništa dokumentarno, izuzev što su stvarni akteri u funkciji ovog filma. Ovo je igrani film, ali u mnogim segmentima pozivamo se na elemente koje smo crpili iz dokumenata, kao što su pojedine fotografije Tarika Samaraha, poezija Abdulaha Sidrana koja je antologijska. Nije to originalni koncept koji sam izmislio. Kada pogledate "Šindlerovu listu" vidjećete da je dosta toga iz dokumentacije, a vidjećete mnogo filmova koji na taj način funkcionišu.
NN: Jedan dio filma odnosi se na sveprisutnije rialiti šouove poput "Velikog brata" i "Farme". U Vašem filmu pojavljuje se "Veliki bratko", rialiti šou koji dolazi iz susjedne Srbije. Kako ste se pripremali za ovaj dio filma i šta mislite kako će naši susjedi reagirati na ovaj dio ostvarenja?
IMAMOVIĆ: Nisam ništa slagao. Izučio sam te rialitije. Svako ko sumnja čini grešku. Sad moram ispričati jednu veoma interesantnu priču. Kad sam radio "Go West" onda su me optuživali da je sotoniziram i napisao sam pjesmu sa Kuglom i Buretom koja ide na svadbi. Onda su nam mnogi rekli: "Baš pretjerujete!" Međutim, mene Bure prije pola godine sav uzbuđen zove i kaže da ikona te srbijanske papazjanije Baja Mali Knindža pjeva našu pjesmu na nekom srpskom veselju. Znači, nismo mi ništa izmislili, čak je i on bio zadovoljan rezultatom i uvrstio je na svoj repertoar. Nisam ja izmislio pjesme tipa "S jedne strane Ustaše i Hrvati s druge islamski dželati", nit sam ja izmislio pjesme "Tuci, tuci brate, ne žali granate" ili "Kad sam bio mali ter'o sam svoj pravac, svi su bili katolici, a ja pravoslavac". Ljudi zaboravljaju gdje žive i danas nek' odu na neko veselje i pogledaju šta se pjeva. Malo sam umoran od toga: "Malo si pretjerao". Ne mogu pretjerati toliko koliko Balkan može da ponudi. Taj rialiti je kompletan. Nisam izmislio nijednu scenu. Nisam ja izmislio krsnu slavu u rialitiju, nisam izmislio jedenje kroz ragbi hokejaške maske pljeskavica, nisam ja izmislio.... Ljudi su svjedoci, svaki dan gledaju to uživo.....
NN: Snimanje Vašeg drugog dugometražnog filma "Belvadere" proteklo je nekako u tišini za razliku od prvenca "Go West", koji je izazvao mnogo reakcija i prije nego što je snimljen. Da li ste zbog toga odlučili da ovaj film snimite u tišini?
IMAMOVIĆ: Jesam. Shvatio sam da nemam šta da pričam. Ne želim više da budem "intelektualac opšte prakse". Ne mogu biti stručan za sve. Kad napravim film mogu govoriti o njemu. Sad je došlo vrijeme da govorim, sad djelujem u funkciji promidžbe filma, da bi ljudi došli da ga pogledaju. Naravno, bit ću spreman da odgovorim i na sva pitanja nakon što publika vidi moj film. Ne znam zašto bi Ahmed pričao mimo svog djela. Nebitan je Ahmed Imamović, nebitno je šta radi, bitan je produkt mog rada i ono što ponudim na kraju javnosti i svako ima pravo da se o tome očita.
NN: Kako komentarišete dešavanja oko filma Anđeline Džoli i napade kojima je ona bila izložena od strane Udruženja "Žene žrtve rata"?
IMAMOVIĆ: Mislim da je teško govoriti i upoređivati to s bilo čim drugim. Te žene su preživjele strahote i to je njihov krik. Ne mogu dušu griješiti i kad je Gavrilo Grahovac u pitanju, bilo mu je teško. S jedne strane te nesretne žene, a s druge strane javnost i umjetnost. Da je u tom momentu on te žene odbio, sutra bi vjerovatno u većini medija bio proglašen "četnikom".
NN: Film "Belvadere" široj publici premijerno će biti predstavljen 2. decembra ove godine. Kakvi su dalji planovi, gdje će biti prikazan?
IMAMOVIĆ: Jedino što znam je to da će 4. decembra film biti u Goraždu, a znam da je film već pozvan u Sjevernu Ameriku i Kanadu, a svakako ćemo ga prikazati i u Srebrenici.
NN: Bilo je planirano da film bude prikazan u Srebrenici 11. jula ove godine.
IMAMOVIĆ: Brzo smo ušli u ovaj projekat. Međutim, precijenili smo se. Došlo je do nekih turbulencija u Fondaciji za kinematografiju. Nismo imali sredstava da završimo postprodukcijske aktivnosti. U tom momentu smo bili tužni, ali sad kao autor mislim da je dobro što tad nismo mogli prikazati film. Nekako, kada sam vidio sve te govorancije na dženazi, malo je previše politikanstva i političkih predizbornih pamfleta bilo, što skrnavi samu dženazu.
Pare za debitante
NN: Šta bi konkretno trebalo da bude promijenjeno kada je u pitanju djelovanje Fondacije za kinematografiju FBiH, jer ove godine bilo je mnogo problema, autori nisu zadovoljni, Upravni odbor je preuzeo ulogu i moralne policije....
IMAMOVIĆ: Ne znam kako je u Statutu Fondacije regulisano pitanje šta može, a šta ne Upravni odbor. Mislim da Upravni odbor ima pravo sve, a da li mi to podržavamo to je drugo. Prije dvije godine sam odbijen u Fondaciji bez ikakvog obrazloženja. Očigledno imaju pravo da urade sve. Mislim da je sjajno to što Fondacija postoji, ali i da je treba tesati i ustrojiti. Mislim da je najveći problem Fondacije to što nisu ta skromna sredstva u izvjesnoj mjeri izdvojena za debitante. Mislim da Fondacija određeni dio sredstava mora izdvajati za debitante.