Kada odaberete glumu za životni poziv, ona vam svakako ne postaje posao, nego potreba bez koje ne možete. Zna to i glumac Aleksandar Srećković Kubura, koji je prošle godine apsolutno potvrdio svoj glumački talenat i osvojio regionalnu publiku igrajući u nekoliko serija i jednom od najgledanijih filmova "Balkanska međa".
Dužan nije ostajao ni pozorišnoj publici, pa je u svom matičnom teatru, Narodnom pozorištu u Beogradu, igrao u predstavama koje su bile na redovnom repertoaru. Ipak, kao i sve ostale segmente, epidemija virusa korona zaustavila je i snimanje i pozorište, pa je popularni Kubura svoj poziv stavio na čekanje. U intervjuu za "Nezavisne" govori o vremenu provedenom u izolaciji, životu bez glume, kao i svojoj drugoj ljubavi, muzici.
NN: Za početak, ne mogu da Vas ne pitam kako ste provodili vrijeme u izolaciji?
SREĆKOVIĆ: Pošto nisam smeo da idem u rodno Kraljevo, kod majke, iz predostrožnosti naravno, gotovo sve vreme vanrednog stanja sam proveo u Beogradu. U nabavkama i šetnjama, daleko od ljudi, kada se moglo i u stanu kada se moralo. Sreća u nesreći je da sam imao više vremena za svog mlađeg sina Vanju, koga pre toga zbog mnogo posla nisam viđao ni blizu koliko sam želeo. Tako da, kao što kaže pesma "Hladnog piva", "nije sve tako sivo".
NN: Čini li Vam se da smo, sada kada sve zemlje regiona popuštaju mjere u borbi protiv virusa korona, možda bili dio nekog višeg eksperimenta. Kako Vi generalno gledate na cjelokupnu situaciju?
SREĆKOVIĆ: To ćemo saznati tek za koju godinu. Ko želi da sazna. Do tada ćemo samo imati svoje mišljene i procene, ko te stvari još ima. Moje mišljenje je da je kovid-19 svakako opasan za određene grupe populacije, što naravno nije malo. Ali mere koju su preduzete su preterane, statistike šticovane u odnosu na politiku vlasti u određenoj zemlji i šteta po grupni imunitet svake nacije veća nego se prikazuje. Činjenica je da "struka" o ovom virusu zna malo, ako uopšte nešto i zna, i da iz tog neznanja i proizlaze ove drakonske mere. Ovo je virus koji je iskorišten kao proba za civilizacijske promene koje nam slede. Nek nam je Bog u pomoći.
NN: U proteklom periodu zaustevljene su bile gotovo sve djelatnosti, pa tako i kulturni sektor. Ipak, nikad više nismo uživali u filmovima, muzici, knjigama, online predstvama. Mislite li da će, kada se stvari u potpunosti vrate u normalu, ljudi više cijeniti i umjetnost i one koji se istom bave?
SREĆKOVIĆ: Apsolutno ne. Čovek je vrlo zaboravna životinja. Pogotovo na Balkanu. Bogu se okreće samo kada mu treba da mu spase život, a kulturi kada mu treba da mu spase razum. Kad se svet vrati u "normalu", šta god to bilo, sve se zaboravlja i vraća na staro. Konkretno, budžetski deo za kulturu će, ubeđen sam, biti još manji.
NN: Nedostaju li Vam snimanja i pozorište, koliko je ovo sve pogubno i finansijski, ali i po glumce i njihov moral?
SREĆKOVIĆ: Naravno da nedostaju. Nama gluma nije samo posao, nego i poziv. Potreba. Ja sam lično bez glume prilično sluđen, pogotovo kad je ovako naglo i nasilno oduzeta. Šteta je velika, pogotovo za kolege samostalne umetnike koje vlast, ponovo, nije pomogla. A i zašto bi? No navikli smo na to da smo vlasti nepotrebni. To nam budi inat, a kroz to i kreativnost. Kao što rekoh, nije sve tako sivo.
NN: Posljednjih godina igrali ste u nekoliko serija, a ona koja je, čini se, najviše skrenula pažnju regionalne javnosti je "Crveni mesec". U istoj igrate savjetnika premijera. U kojoj mjeri "ljudi iz sjene" zapravo utiču na donošenje odluka i njihovo sprovođenje?
SREĆKOVIĆ: Ne bih znao. Nikad nisam bio ni blizu vlasti. No pretpostavljam da u zapadnim sistemima takvi ljudi zapravo imaju vrlo važan, čak suštinski uticaj na politiku. Na Balkanu već decenijama imamo diktatore. Njima saveti ne trebaju.
NN: Domaća kinematografija je iznjedrila i više humorističnih serija koje su kroz satiru prikazale naš mentalitet. Zašto se toliko, svjesno ili nesvjesno, volimo smijati sebi samima?
SREĆKOVIĆ: To nema veze sa kinematografijom. Satira postoji od kad postoji pozorište, narod, vlast... u pozorištu se kroz smeh narodu kazuju istine o tome kakav je postao zbog vlasti. Kroz smeh kažem jer je svaki drugi način i opasniji, ali i manje delotvoran na sam taj narod.
NN: Da li su Vas i u kojoj mjeri pogodile kritike na račun filma "Balkanska međa". Znamo da je film domaća, kao i ruska publika, čija je koprodukcija, prihvatila odlično, ali je kritika bilo od strane Britanaca.
SREĆKOVIĆ: Naravno da je reakcija pojedinih prorežimskih medija u Britaniji, koji su svojevremeno svojski podržavali bombardovanje naše zemlje i ubijanje civila nazivali kolateralnom štetom, bila negativna. Zapad ne prihvata nijedno viđenje sem svoga, nijednu istinu sem svoje, nijedan patriotizam sem svoga. Ništa drugačije nisam ni očekivao. Više me razočarala reakcija, tj. odsustvo iste, naše vlade i resornog ministarstva na zabranjivanje emitovanja filma na teritoriji Republike Srbije, tačnije u Bujanovcu. E, to nisam očekivao. E, to je sramota.
NN: Najavljivali ste i neke projekte u Rusiji, da li je to u planu za period poslije korone i otkud želja za predstavljanjem na tamošnjem glumačkom tržištu?
SREĆKOVIĆ: Volim da radim. Svuda gde je to moguće. Radio sam u Hrvatskoj, u Ukrajni u Rusiji i radio bih i u Indiji ako se prilika ukaže. Moja želja nije vezana samo za rusko tržište. Ali tu sam se zasad koncentrisao. Videćemo.
NN: Oni koji su upućeniji u Vaše umjetničko djelovanje znaju da pored glume svirate i nekoliko instrumenata, kao i da ste imali i bend. Nedostaje li Vam i ta vrsta druženja i koliko vremena uopšte danas imate za bavljenje muzikom?
SREĆKOVIĆ: Ne baš. Muzici mnogo dugujem i volim je, pevam često u pozorištu ili na televiziji, ali sam sviranje zapostavio. Možda, za koju godinu, kad mlađi sin malo odraste, bude vremena i za povratak u svirke.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.