Za svoj novi film "Ničiji sin" osvojio je najviše "Zlatnih arena" u Puli, među kojima i onu za najbolji film, a sa svojim prvencem "Ta divna splitska noć" osvojio je publiku na prostoru bivše države.
Njegovo ime je Arsen Anton Ostojić, a s njim smo imali priliku razgovarati u Mostaru na Danima filma "Mostar 2008", koje je otvorio njegov posljednji film.
"Ničiji sin" je jedna tužna i mračna priča o vojniku invalidu Domovinskog rata koji boluje od PTSP-a, a muči ga još mnoštvo problema, od viđanja sina do oca koji ganja političku karijeru. Sve se zakomplikuje kada u grad dođe srpski povratnik. U filmu glavne uloge tumače Alen Liverić, Mustafa Nadarević, Darija Lorenci i drugi.
NN: Vaš prvi film je osvojio mnogo nagrada i prigrlio mnoštvo obožavalaca. Od drugog filma se očekuje da napravi, ako ne sličan, onda i bolji rezulat. Da li ste se vodili tom linijom ili se niste time opterećivali?
OSTOJIĆ: Uvijek se kaže ako je prvi film jako uspješan, onda je drugi najveći problem. Zato sam odlučio da ne radim ništa što bi bila neka vrsta kopije prvog filma ili filma koji bi bio negdje na tom tragu. Da se ne ponavljam, odlučio sam da radim nešto kompletno drugačije i drago mi je zbog toga, jer sam htio da se okušam u drugoj vrsti forme i teme. Ovo je tema koja se tiče svih nas u ovim krajevima, tema posljedica rata i što on čini na ljudsku psihu.
NN: Koliko Vam je bilo lako, odnosno teško da se uhvatite u koštac sa takvom temom? Još postoje ljudi koji će svako suočavanje sa ratom i istinom uzeti na zub.
OSTOJIĆ: Najlakše je stvari staviti pod tepih, da se ne diraju i da se okreće glava na drugu stranu. Ja sam baš suprotno pokušao, da zadirem tamo gdje mislim da jeste, gdje nas najviše tišti. Da se suočim sa problemima, ma koliko kontroverzni oni bili, tako da u ovom filmu ima četnika, ali i ustaša, pjevaju i jedni i drugi svoje pjesme.
NN: Je li u izvornom romanu glavni glumac pjeva "Ko to kaže, ko to laže…" ili ste to Vi dodali?
OSTOJIĆ: To jesu nekakvi dodaci, dosta stvari je dodano, kostur priče je ostao isti, ali ima mnogo dodataka, npr. ratne scene, scene mitinga koji govore o političkoj i moralnoj korupciji i slično, sve smo dodavali. Skinhedsi koji pjevaju Juru i Bobana su takođe dodani, jer smo shvatili da je to sve na istoj valnoj duljini filma. Sve idejno pripada filmu.
NN: Kako je publika u Puli prihvatila film i te dijelove gdje se pjeva?
OSTOJIĆ: Nije nikakav problem bio, mi smo mislili da će svašta biti, jer se stalno pjeva "Ko to kaže, ko to laže..". Svi su bili u šoku, jer su odmah bačeni u problem. Film inače počinje u sredini priče, što je neobično i nemaju vremena da razmisle, vide da je tu neka ozbiljna situacija, neko pjeva, neko je uhapšen, neki leš se vuče... Nemaju vremena da puno razmišljaju, nego slijede priču koja ih nosi. Morate biti i dirigent pažnje publike, usmjeravate pažnju, ne čekate da publika počne sama tražiti na platnu i razmišlja nego ih vi neprestano vučete i vodite, tako da tek na kraju publika ima vremena da provari i da razmisli o filmskom iskustvu.
NN: Zbog čega ste stalno forsirali tempo crnih i još crnjih situacija u filmu? Nema više vedrijih sekvenci, da se razbije tolika težina filma?
OSTOJIĆ: U svojoj osnovi dramski predložak je tragedija. Ovaj film je tragedija i rekli smo ako je tragedija radićemo ga tako, a nećemo malo ovako, malo onako. Ima vedrih, zafrkantskih dijelova sa Slavenom Knezovićem i vjenčanje, ali jednostavno smo rekli da radimo antičku tragediju u kojoj ima i smrti, kompleksan odnos oca i sina i pitanje identiteta i tako smo htjeli tragediju da napravimo.
NN: Kako ste se usudili da za glavnu ulogu izaberete debitanta Alena Liverića, koji je na kraju ispao briljantan?
OSTOJIĆ: Nije formalno debitant, imao je dvije manje uloge na filmu, a prvak drame je u HNK u Rijeci, ali nije bio do sada na filmu eksponiran. On nije istrošeno lice i zato mu publika više vjeruje, jer da je bio glumac kojeg vide svaki dan, rekli bi evo ga, neka nova uloga tog i tog glumca. A, ovog ne znaju i neki se čak pitaju da li je on stvarno invalid! Uvjerljivo je odglumio, sužavali smo priču da on bude u centru i drago mi je ako smo uspjeli. Vjerovao sam u njegove glumačke sposobnosti. Često instiktivno biram glumce i znao sam da on to može napraviti.
NN: Vaš film može da bude podijeljen u tri cjeline! Jedna priča se vrti oko glavnog junaka, druga je oko oca političara, njegove sumnjive prošlosti i odnosa unutar same porodice i treća je oko srpskog povratnika! Ta zadnja je najmanje razvijena, po mom mišljenju!
OSTOJIĆ: Jednu smo stvar ustanovili tokom rada, da bi Alen bio glavni lik morali smo izbacivati neke elemente ili scene, jer bi bilo to još šire. Ionako je dosta široko, a ovako bi bilo još šire. Htjeli smo da lik Sime Aleksića, srpskog povratnika, ne bude crno-bijeli lik, nego lik koji takođe pati, vraća se u svoj kraj i vidi tamo kuću zauzetu od bosanskog izbjeglice, ima sina, vrati se na groblje išarano ustaškim znakovljem. Tim detaljima mu je dodana kompleksnost. Svi su oni kompleksni, čak je i Mustafa Nadarević čas pozitivan, čas negativan, što i odražava kompleksnost ovih područja.
NN: Da li je uspjeh filmova uticao da danas lakše dolazite do finansija za snimanje?
OSTOJIĆ: Sada bi trebalo da bude lakše, jer sam dokazani autor. Često znam reći da je lakše ljudima u Hrvatskoj, nego režiserima u Holivudu, jer većinu budžeta režiseri oforme od Ministarstva ili televizije. Teško je prvi put dobiti novac, a kada se probijete sredstva nekako budu osigurana. Mnogo teže je u Holivudu, ne govorim o visokoj produkciji, jer tamo vam visi mač nad glavom stalno, može se dan pred snimanje sve zatvoriti.
NN: Kakva će biti kampanja za film pred "Oskar"! Vaš film je iz Hrvatske kandidat za ovu nagradu.
OSTOJIĆ: Da vas ja pitam da li biste išli gledati film iz Azerbejdžana - teško! Budimo realni, marketing košta stotine hiljada dolara, kako da se to uradi! Teško je za film koji nije distribuiran u Americi, iako nije nemoguće. Cilj je da budemo primijećeni i da od sedamdeset budemo među deset. To su sve veliki filmovi kao "Valcer sa Baširom", prema kojima se nijedan film iz regije ne može porediti. Ne po kvaliteti, nego u očima glasača.