Sve velike nacionalne kinematografije svoj međunarodni život uglavnom duguju talentovanim pojedincima koji pomiču granice kulturne svijesti i umjetničkog doživljaja. Rijetko je kad to tako vidljivo kao u slučaju Rainera Vernera Fasbindera, pisca, dramatičara, glumca, pozorišnog i filmskog autora, koji je svojom neobuzdanom stvaralačkom energijom Njemačku nakratko pretvorio u prijestonicu evropskog filma. Ali, Nijemci to nisu znali prepoznati.
Fasbinder je rođen 31. maja 1945. u Bad Vorlshofenu, u njemačkoj pokrajini Bavarskoj, u uglednoj porodici oca ljekara i majke prevodioca. "Svi su me uvijek smatrali čudom od djeteta, pa sam tome i sam želio barem malo pridonijeti", govorio je za sebe Verner.
Već kao petogodišnji dječak Rainer proživljava prvu porodičnu traumu, odlazak oca. Osim gubitka oca, često nije mogao računati ni na majku koja je bolovala od tuberkuloze i zbog ratnih stresova redovno završavala u sanatorijumu. Čak i u onim periodima koje je provodila kod kuće majci je, umjesto ispunjavanja roditeljskih obaveza, više odgovaralo da sedmogodišnjeg sina zaokupi vankućnim aktivnostima. Davala je Raineru novac za kino u koje je znao odlaziti i po tri puta dnevno, dopuštajući da pokretne slike trajno ovladaju njegovom maštom. Kao devetogodišnjak je napisao pozorišni komad "Kraj tužnog perioda". S petnaest godina potpuno se otima majčinom nadzoru, seli se u Keln ocu i počinje obilaziti homoseksualne barove i klubove gdje upoznaje transvestita Uda Kiera, koji će kasnije postati jedan od njegovih omiljenih glumaca. Ubrzo nakon prvih iskustava svijet transvestita, svodnika, prostitutki, biseksualaca postaje Rainerovo utočište. Anomalije haotične mladosti trajno i nepovratno su odredile Rainerovu autodestruktivnu ličnost, životni put i oblikovale njegov stvaralački nagon.
KRITIČAR NJEMAČKOG DRUŠTVA
Nakon što u dva navrata nije položio prijemni ispit za režiju na Filmskoj akademiji u Berlinu, Fasbinder se 1967. u svojstvu glumca pridružuje minhenskom "akcionom pozorištu" koje je na scenu postavljalo snažne, provokativne, političke komade. Godine 1968. režira prvu predstavu prema vlastitom tekstu, "Žabar", dvadesetominutnu, detaljno koreografisanu priču o susretu bavarskih seljaka sa strancem, grčkim radnikom koji jedva da poznaje riječ njemačkog jezika. U tom šovinističkom, provincijskom metežu grčki došljak postaje objekat rasne, seksualne i političke mržnje seljaka, što na kraju rezultuje tragičnim posljedicama.
Filmsku karijeru započinje s dva kratkometražna filma "Gradski lutalica" (1965.) i "Mali haos" (1966.), a 1969. snima svoja tri prva dugometražna igrana filma "Ljubav je hladnija od mržnje", "Žabar" i "Bogovi kuge". "Ljubav je hladnija od mržnje", njegov prvi cjelovečernji film, doživio je pravi fijasko na "Berlinaleu" 1969. Publika je glasno i uporno zviždala statičnom crno-bijelom filmu bez muzike i gotovo bez riječi.
Očito gonjen crnim slutnjama o kratkoći svog autodestruktivnog življenja, Fasbinder je strastveno snimao i po četiri filma godišnje. Rainer postiže i prvi komercijalni uspjeh u njemačkim kinima filmom "Trgovac četiri godišnja doba" (1971.). Već od njegovih prvih autorskih ostvarenja bilo je vidljivo da se Fasbinder u svom režiserskom rukopisu nadahnjuje filmskim radom Žan-Luka Godara i elementima političkog filma. Kadrovi koji su nastanjivali Fasbinderove filmove bili su hladni i statični, u njima se naoko nije dešavalo ništa bitno, a opet su se neugodno uvlačili pod kožu gledaoca. Dosljedno je u svojim filmovima razotkrivao patologiju njemačkog "društva obilja" i malograđanske rezigniranosti, pa i nije bilo čudno da su Nijemci izražavali prezir prema autoru.
METEORSKI USPON I PAD
Drugi dio filmske inspiracije Fasbinder pronalazi u holivudskoj melodrami i njenom istaknutom predstavniku Daglasu Sirku, s kojim se sprijateljuje. Nanovo autorski osviješten tim uticajima, Fasbinder režira "Gorke suze Petre von Kant" (1972.), homoerotsku priču u kojoj emotivnu neprilagođenost ženskih likova pokušava izdići na nivo kolektivne patnje.
U posljednjoj fazi stvaralaštva kreira tzv. BRD trilogiju filmovima "Brak Marije Braun" (1978.), "Lola" (1981.) i "Veronika Voss". Ime trilogije zapravo je skraćenica za Bundesrepublik Deutschland, službeno ime Zapadne Njemačke. Rainer tom trilogijom napušta komornu atmosferu prijašnjih filmova i uprizoruje epske spektakle sa snažnim središnjim ženskim likovima koji postaju personifikacija ratne i poratne Njemačke. Posljednji film "Querelle" (1982.), s izrazito naglašenim homoseksualnim kontekstom, posvećuje jednom od svojih mnogobrojnih ljubavnika El Hediju Ben Salemu, marokanskom gastarbajteru, s kojim je nekoliko godina bio u vezi.
Fasbindera je filmski svijet doživljavao kao glavnog pokretača "novog njemačkog filma", pod čijim su autoritetom bili i drugi veliki buntovnici njemačke i svjetske kinematografije: Folker Šlendorf, Vim Venders, Piter Handke, Verner Hercog i drugi.
Fasbinder, deklarisani biseksualac, kokainski ovisnik i autodestruktivac koji se uvijek kretao između umjetnosti i stvarnosti, nije živio dovoljno dugo da bi ostvario svoj naum. Godine 1982. nađen je mrtav u hotelskoj sobi u Minhenu nakon što se predozirao. Njegovom smrću naglo se ugasio i meteorski kratak, jednako nepredvidiv i uzbudljiv, život "njemačkog novog filma".