Komedija "Noć u kući gospodina Kolaka", po tekstu Vladimira Đurđevića, biće izvedena 10. decembra u Pozorišnoj sali "Obilićevo" (sala Gradskog pozorišta "Jazavac") u Banjaluci i dan kasnije u Pozorištu Prijedor, a fantastičnu glumačku postavu čine Slobodan Boda Ninković, Irfan Mensur i Vladimir Kerkez.
Režiju potpisuje Irfan Mensur, autori originalne muzike su Leontina Vukomanović i Zijo Valentino, a organizator je banjalučka agencija "Venturo".
Komad je nastao u produkciji "YugoArta" i odgovara na pitanje kakav je zapravo muški svijet iznutra, analizirajući brojne situacije iz svakodnevnog života.
"Uvek mi je drago kad mogu da dođem do Banjaluke, što službeno, što privatno. Možda zvuči prejako, ali jednostavno uživam da dođem jer sam tu bez opterećenja i osećam se vrlo, vrlo prijatno. Nadam se da će publika u tih sat i 20 minuta uživati sa nama isto kao što i mi uživamo na sceni", rekao je Ninković na početku razgovora za "Nezavisne", u kojem je detaljnije govorio o ovoj predstavi, muško-ženskim odnosima, savremenom pozorištu i autorskim projektima.
NN: Na sceni ćemo vidjeti tri luzera. Na koji način prilazite igranju svog lika, kako ga oživljavate kao čovjeka koji je među nama, koji je od krvi i mesa, koji ima emocije i razloge zašto se nalazi u takvoj životnoj situaciji?
NINKOVIĆ: Autor teksta Vlada Đurđević je čovek sa kojim sam ranije sarađivao, a sa Draganom Petrovićem Peletom sam igrao njegov "Savršeni ples" preko 200 puta i pripremamo se za neku vrstu nastavka. Vladimir Đurđević ume pre svega da dobro snimi situaciju i likove i da ih na onaj pravi način, bez konstrukcije, prenese na papir. Mi to kasnije oživimo i nije bilo uopšte teško iz više razloga: dobro je napisano, mi smo kao grupa - Irfan Mensur, Vladimir Kerkez i ja - uživali dok smo radili i nismo imali nikakvih problema. Tekst je apsolutno jasan, nismo morali mnogo da se mučimo oko dešifrovanja Vladinih ideja. Što se mog lika tiče, on je profesor i takve ljude zaista možete sresti. Ni kod jednog od ova tri lika ne postoji konstrukcija, to su normalni ljudi koje viđamo. Mi smo sa velikim uživanjem prišli tome i nije nam bilo teško, uživali smo stvarno.
NN: Autor teksta Vladimir Đurđević je rekao da ste ga Vi, Irfan Mensur i Vladimir Kerkez nagovorili da napiše ovaj komad. Zbog čega ste htjeli da napravite predstavu baš po njegovom dramskom tekstu?
NINKOVIĆ: Ja imam to prethodno iskustvo sa njim, izuzetno je talentovan. Ono što je izuzetno bitno, vremenom je postao toliko profesionalno praktičan, odnosno on je čovek od akcije. Imate pisce koji su zaista kvalitetni, ali imaju dozu lenjosti, on je vrlo konkretan i svaku ideju koju mu damo vrlo brzo pretoči na papir i, što je najvažnije, u saradnji s njim naše sugestije vrlo lako prihvata, tako da on spada u vrlo nadarene i vrlo značajne dramske pisce. On je stvarno vredan čovek, radi i za televiziju, radi kvalitetno i najbolje ocene za njegov rad daje publika. Ume da skenira temu za koju se odlučio i da je prosto približi ljudima da sve to deluje vrlo prirodno, vrlo pitko, tečno, što je izuzetna prednost.
NN: Koliko je značajno igranje savremenog dramskog teksta i podržavanje savremenih autora?
NINKOVIĆ: Nažalost, čitava stvar vezana za kulturu, a pozorište je tu sastavni deo, na određen način je izgubilo svoje mesto u javnosti. Ja se sećam pre oko 20 godina, možda i više, kada smo spremali predstave postojala je tenzija, ali ona pozitivna tenzija, čekala se premijera i kako će kritičari reagovati, kojih danas gotovo i nema, posle premijere to je imalo neki značaj i neku težinu, danas toga nema. Dati šansu mladim piscima znači imati jednog Duška Kovačevića, jednog Sinišu Kovačevića, imati ljude koji su već ostvareni dramski pisci. Vlado Đurđević može slobodno da uđe u tu grupu zato što je imao veliki broj uspešnih stvari, među kojima su i "Ne igraj na Engleze" i već pomenuti "Savršeni kroj".
NN: Pomenuta predstava je najavljena kao komad poslije kog muškarcima nije udobno, a ženama je sve jasno, i iako imamo tri muška lika na sceni ubrajamo je u predstavu za žene. Da li još publiku dijelimo na mušku i žensku?
NINKOVIĆ: Ne, ne, to je prosto neko naše iskustvo u dosadašnjem izvođenju ove predstave, između 70 i 80 procenata publike su žene. Predstava je jako pitka i duhovita, nije napravljena sa namerom da na bilo koji način nosi neke epohalne poruke, ali skenira situaciju u kojoj se muškarci danas nalaze i oni nisu baš nešto oduševljeni, čak i kada im se dopada predstava. Ženama se sviđa to što su muškarci na sceni iskreni i što bilo koji pokušaj nametanja nekog mačo fazona ne igra, već iskreno ta tri čoveka na sceni međusobno dođu do zaključka da su luzeri. Kroz predstavu i tekst vrlo jasno stoji da su žene centar, osnov i stub života nas muškaraca, te da se oko njih gradi životna priča, a pre svega oko porodice koja je, nažalost, u ovim vremenima poprilično razorena. Muškarci moraju da priznaju da jedino saradnjom sa ženama mogu doći do sreće. Sreća je stvar do koje se ne dolazi velikim potezima. Sam brak podrazumeva da ljudi moraju da pristanu na kompromise, nametanje koje spolja ide sa idejama da su muškarci moćniji dovodi do velikog konflikta, a ovaj komad radi upravo na razmontiravanju takvog nametanja. Iskrenost koja na kraju izađe se ženama mnogo sviđa, a muškarci shvataju o čemu je priča i zato još ne priznaju da je ono što se događa na sceni sušta istina. Sve to je upakovano na duhovit način, a gorke pilule se najlakše piju kada su sa lepim, čokoladnim omotom.
NN: Komedija važi za jedan od najautentičnijih proizvoda našeg podneblja i iako ima publiku dobija se utisak da živi samo u pozorištu, dok je u filmovima i serijama vidimo ponekad i u dosta drugačijoj, skoro banalizovanoj formi. Šta Vi, kao glumac sa višedecenijskim iskustvom, vidite kao razlog ove pojave?
NINKOVIĆ: Ljudi misle da je najlakše nasmejati nekoga, ali ako želite zaista da se bavite na pravi način ovim poslom komedija je apsolutno najteži mogući žanr, posebno u pozorištu. To zaista podrazumeva dobar tekstualni predložak, a zatim lepo osmišljavanje komada. Mi smo, nažalost, došli do tog nivoa da tražimo brze, kratke forme, jer kao nemamo vremena, ali prava komedija može da prenese najznačajniju poruku na pravi način i da se i one stvari koje nam se sviđaju prihvate mnogo lakše i da nas navedu da po gledanju predstave ili filma razmislimo malo o tome. Bojim se da se ovo ubrzanje koje se događa poslednjih godina upravo radi da bi se ljudi na određen način onemogućili da se opuste, da se posvete jedni drugima, pre svega svojim najbližima, i da na taj način stvore uslove za mnogo srećniji život. Komedijom se baviti na pravi način, dovesti u situaciju publiku da se iskreno smeje je vrlo teško i zahteva ozbiljnu pripremu i ozbiljan rad, a u ovim vremenima nam više od svega trebaju duhovitost i osmeh.
NN: Do koje faze je došao Vaš autorski film "Poslednji Don Kihot" i kada bi okvirno mogao da se nađe pred publikom?
NINKOVIĆ: Mi taj film radimo već pet godina i to nije posao, to je naš dogovor i naša potreba da se bavimo temom koja se lično nas tiče. To ide sporo prvo zato što radimo bez ikakvih fondova, kada nađemo vremena i imamo sigurno 40% gotovog materijala. U planu je da do sledeće jeseni probamo da snimimo sav materijal, pa onda da sve to montiramo. Ja mislim da pre 2026. godine to teško može da se očekuje.
NN: Uloga Don Kihota Vam je izmakla nekoliko puta u karijeri, ali niste odustali od nje. Zbog čega je bitno iznova čitati i igrati ovaj tekst?
NINKOVIĆ: To je jedan od tri najgenijalnija teksta ikad, po mom mišljenju, on je univerzalan i radeći ovaj film to prenosimo na situaciju i okolnosti kod nas, gde, nažalost, ima puno opravdanje bavljenje tom temom i dosta razloga da se ljudi osećaju kao Don Kihot. To je borba protiv univerzalnog onemogućavanja ljudi da žive normalno. Mislim da je Servantes to fantastično uradio, on ga je prilagodio tom vremenu u kom ga je pisao. Naš poslednji Don Kihot, a ja bih bio vrlo srećan da bude posle poslednji, da se stvari promene pa da nema više potrebe za takvim junacima, usko je vezan i u potpunosti na liniji Servantesovog Don Kihota.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.