Nakon sedam decenija rada i na desetine domaćih i međunarodnih nagrada za životno djelo, Borivoj Dovniković Bordo, jedan od začetnika jugoslovenske i hrvatske moderne animacije i karikaturista, i dalje neumorno radi.
Ubrajaju ga među 40 najboljih majstora animacije svih vremena, a animirani filmovi su mu uvršteni na listu najboljih 100 filmova svih vremena. Povodom obilježavanja sedam decenija njegovog rada, nedavno je u Banjaluci, u okviru Međunarodnog festivala animiranog filma, upriličena izložba stripa ovog istaknutog karikaturiste i animatora.
Ljubitelji animacije na izložbi su mogli vidjeti izabrane radova najstarijeg crtača stripa na svijetu, koje je stvarao proteklih 66 godina.
NN: Iako ste dugi niz godina u svijetu animacije i stripa i autor ste najpoznatijih kultnih stripova, Vaša izložba u Banjaluci predstavlja prvu samostalnu izložbu van Hrvatske i drugu samostalnu izložbu uopšte. Zašto ste toliko dugo čekali?
DOVNIKOVIĆ: Moram reći da strip za mene nije bio prioritet, već sam prvo mjesto dao animaciji i crtanom filmu. Svakako da sam u djetinjstvu, dok sam još bio gladan stripa, njemu najviše i posvećivao pažnje. Ipak, vremenom je crtani film kod mene prevladao. On je za moj pojam bio ozbiljnija umjetnost i na koncu jedna međunarodna umjetnost. Mene u svijetu znaju kao animatora, ali manje kao strip crtača i karikaturistu. Na kraju, ja sam proputovao svijet zahvaljujući upravo filmu. Međutim moram reći, da me ova izložba vratila u godine kojih se uvijek rado sjećam. Prikazani su neki crteži koje sam radio sa 10 godina, a koji nikada nisu bili objavljeni. To su bili moji prvi pokušaji. Kasnije su uslijedili stripovi koji su postali veoma popularni. Kustos izložbe nastojao je dati pregled svih stripova od početka do danas, bar po jednu stranicu. Tu se vide i godine i kako je strip nastajao.
NN: Može li se, ipak, reći da je strip bio Vaša prva ljubav?
DOVNIKOVIĆ: Naravno, strip je moja prva ljubav od djetinjstva. Tridesete godine, sve do Drugog svjetskog rata, bile su zlatne godine stripa. Strip je tada bio glavna zanimacija djece i omladine, jer nije bilo radija, niti televizije. To je bila jedina veza sa svijetom, sa onim što je bilo nama djeci namijenjeno. Mnogi su ostali nezaboravni do danas.
NN: Koji je prvi strip koji ste nacrtali?
DOVNIKOVIĆ: Sa deset godina sam u školskoj teci nacrtao strip o borbi Engleza i Indijanaca. Prvi strip sam objavio 1945. godine. To je bio partizanski strip, koji je izlazio redovno u novinama. Onda dolazi čitav niz, koji počinje s "Udarnikom Ratkom", "Emilom i detektivima", nogometnim stripovima, "Mendom Mendovićem", završno sa "Čipkom i djedom Filipom", koji i dalje crtam u "Bijeloj pčeli".
NN: Da li je tačna informacija da ste najstariji živi crtač stripa na svijetu?
DOVNIKOVIĆ: I ja sam nedavno saznao da sam, prema nekim informacijama, najstariji crtač stripa. Godine 1945, znači sa 15 godina, počeo sam objavljivati strip, a sada imam 81 godinu. I nakon svih tih godina, još radim, dok su mnogi mlađi od mene odavno u penziji.
NN: Znači, i dalje neumorno radite?
DOVNIKOVIĆ: Naravno, i karikature i strip. Animirani film je već teža stvar. Njega sam, prije svega zbog godina, prestao raditi. Takođe, nova me kompjuterska animacija ne zanima. Ne želim to sada učiti. Moj zadnji film "Tišina" rađen je na stari način, ali je muzika stavljana kompjuterski, što me dosta namučilo. Nažalost, danas je sve ubrzano. Traže da zvuk filma završiš u dvije sesije po dva sata, bez studioznog rada s montažerom. To nije moje stvaralaštvo. Važno je da sam sve svoje filmove lično animirao. U svojim sam filmovima bio kompletan autor. Samo crtati ili samo režirati, nije me zanimalo.
NN: Prema Vašem mišljenju, gdje je mjesto regionalnom animiranom filmu u svjetskim okvirima?
DOVNIKOVIĆ: Računajući na beogradski i zagrebački animirani film, može se reći da su oni šezdesetih godina bili u samom svjetskom vrhu. Mi smo nekoliko godina držali sami vrh animiranog filma. Međutim, što se tiče animiranog filma, svakih nekoliko godina je neka druga nacija u vrhu. Bila je to jedno vrijeme Njemačka, Francuska, Poljska... Mislim da danas u svijetu animiranog filma prednjače Rusi, koji rade izvanredne filmove i imaju sasvim novi način gledanja, novi način humora.
NN: Animirani film "Surogat" jedini u regionu dobio je "Oscara". Kolika je danas šansa da zagrebačka škola vrati tu slavu?
DOVNIKOVIĆ: Vrlo malo filmova je dobilo "Oscara", jer se on dodjeljuje jednom godišnje. Prema tome, "Oscar" Vukotiću za "Surogat" je veoma velika nagrada. Osim toga, to je bila prva neangloamerička nagrada, jer su ranijih godina uglavnom Amerikanci nosili sve nagrade. Sada ih dobijaju i ostali. A šanse da se povrati ta stara slava sigurno ima i mogu reći da se već polako vraća. Konačno su se, prije dvije-tri godine vratili pravi autori koji mogu vratiti ugled. Međutim, nešto joj malo nedostaje, a to je ona pažnja koju je društvo davalo animaciji u bivšoj Jugoslaviji. Sada je novi sistem, vrijeme je kapitalizma, a kultura više nije mažena kao prije. Sve više je u svim segmentima u prvom planu samo novac. Međutim, pojava kompjutera je, sa druge strane, dala mogućnost da se animirani film radi jeftinije. Nekada je on bio vrlo skup, jer se sve radilo ručno. Znači, radilo se na hiljade crteža, da bi se jedan film snimio. Snimanje se vršilo na klasičan način, kamerom od 35 milimetara. Danas kompjuter rješava mnoge stvari, tako da mladi talenat, ako ima tu tehniku koja više nije skupa kao nekada, može kod kuće raditi svoje animirane filmove.
NN: Koliko danas ručna animacija filma ima perspektivu pored kompjuterske animacije, koja je sve više zastupljena?
DOVNIKOVIĆ : Mislim da se ne smije zaboraviti ručna proizvodnja. Ne smijemo ući u mašinu. Ruka, ipak, daje jednu svježinu, a kompjuter hladi stvari, odnosno ta kompjuterska animacija je dosta hladna. Osim toga, nikako ne smijemo likovnost ruke jednog umjetnika baciti u stranu. Ali, istina je da je to sve teže raditi i mladi bježe od tog načina u kompjutersku animaciju. A ako i rade animaciju na papiru, ne snima 35 milimetarska kamera, nego opet snima kompjuterska.
Ipak, istina je da danas sa kompjuterom, ako ste dobar grafičar i dizajner, možete napraviti čuda, raditi što mi nismo mogli raditi. Moj film ima jednu-dvije figure i ja se igram sa njima.
NN: Čime ste trenutno okupirani?
DOVNIKOVIĆ: Trenutno radim karikature za srpski nedjeljnik u Zagrebu. Imam svoja tri stupca "Bordo line", gdje zezam koga hoću. Za kulturni časopis "Prosvjeta" radim karikature i ukrštenice, a za školski list "Bijela pčela" iz Rijeke, već 16 godina uzastopno, svaki mjesec crtam strip.
Takođe, često me zovu da učestvujem po festivalima, gdje predstavljam ili zagrebačku školu ili moje filmove. Danas mnogo putujem po svijetu, od Azije do Amerike, gdje god me pozovu, i po tome vidim koliko cijene zagrebačku školu. Kinu posjetim dva puta godišnje, gdje predajem na njihovom univerzitetu. Naime, oni razvijaju svoju animaciju i zovu ljude iz svijeta koji nešto znače u svijetu filmske animacije. Ove godine je i godišnjica mog stvaralašta, pa sam i u tom pogledu aktivan.
NN: Niste se umorili tokom svih ovih godina?
DOVNIKOVIĆ: Ja sam uvijek volio lijepo živjeti. Ne mogu sebi dozvoliti da živim od penzije, što nije dovoljno da bi se solidno živjelo. Osim toga, ja i supruga, koja je generalni sekretar Međunarodnog udruženja animiranog filma ASIFA, puno putujemo, što zahtijeva i novac.
Biografija
Borivoje Dovniković Bordo rođen je 1930. godine u Osijeku. Nakon studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti prelazi u zagrebačku redakciju lista "Kerempuh", a nešto kasnije postaje suosnivač "Duga filma", gdje započinje njegova karijera vezana za crtani film. Već 1950. napušta studije, da bi se u redakciji humorističkog lista "Kerempuh" pridružio grupi karikaturista u pokretanju animacije i izradi prvog hrvatskog/jugoslovenskog umjetničkog crtanog filma "Veliki miting", a od 1961. počinje realizovati sopstvene autorske filmove. Bordo, kako ga mnogi nazivaju, učestvuje u organizovanju Svjetskog festivala animiranih filmova u Zagrebu od njegovog početka, a u periodu od 1985. do 1991. bio je direktor festivala. Takođe, jedno vrijeme je bio i član Izvršnog odbora ASIFA, Međunarodne asocijacije animiranog filma, a od 1994. do 2000. njen generalni sekretar.
Nagrada za životno djelo "Mister Linea" na Festivalu animacije u Trevizu (Italija) povodom 100. godišnjice svjetske kinematografije, nagrada za životno djelo u animaciji na Filmskom festivalu u Birminghamu (Alabama, SAD) i priznanje za izuzetan doprinos razvoju animiranog filma "Balkanima" na Internacionalnom festivalu animacije održanom 2004. godine u Beogradu, samo su neka od mnogobrojnih profesionalnih priznanja i nagrada koje je ovaj animator dobio u toku svog dugogodišnjeg rada.
Počeo kao diznijevac
NN: Jedan ste od začetnika moderne animacije. Kakvi su bili Vaši počeci?
DOVNIKOVIĆ: Naravno, bio sam diznijevac, jer je tada cilj bio biti kao Dizni. Mogu reći da sam ja jedan od začetnika i jedan od rijetkih preživjelih pionira jugoslovenske i hrvatske moderne animacije. Animacije je bilo i prije, ali ona je bila uglavnom reklamna i nije ostavila za sobom velikog traga. Mi smo još davnih pedesetih godina u Zagrebu, u redakciji "Kerempuh", počeli raditi na animaciji bez ikakvog znanja, na čelu sa Valterom Nojgebauerom, velikim strip crtačem i karikaturistom. Za godinu dana naučili smo animaciju i napravili prvi film od 20 minuta, koji se zvao "Veliki miting". Taj film bio je početak kontinuirane proizvodnje animiranog filma u tadašnjoj Jugoslaviji. Deset godina iza nas sa proizvodnjom je krenuo Beograd, pa onda ostali. Ti počeci su bili, naravno, svakakvi, ali ja sam bio ponosan na naše prve filmove koji su bili izvanredni. Oni su bili drugog načina izražavanja od današnjih, možda su za nas naivniji, ali je veoma bitno da smo mi ušli u zanat i da smo počeli raditi film za koji se nekada mislilo da ga znaju uraditi samo Amerikanci, Rusi...
Ponosan na svoju knjigu
NN: Pored snimanja filma, napisali ste i knjigu o animacijama?
DOVNIKOVIĆ: Puno pišem o animacijama i moji tekstovi se objavljuju u raznim časopisima. Međutim, 1983. godine napisao sam knjigu "Škola crtanog filma", koja je namijenjena i za početnike, ali i za već iskusnije animatore. U njoj, između ostalog, objašnjavam kako se radi crtani film, čemu treba posvetiti pažnju pri njegovoj izradi, kako proučiti pokret. Znači, učeći iz moje knjige, može se naići na sve tajne i pravila zanata koje treba proći u animaciji. Knjiga je doživjela nekoliko izdanja. Objavljivana je i u Beogradu, Francuskoj, Ljubljani, a u Pragu, na Češkoj akademiji, doživjela je već svoje treće izdanje. Mogu reći da sam ponosan i počastvovan što su veliki animatori učili po mojoj knjizi.
Izbor iz filmografije
"Slučaj kokoške koja nije mogla snijeti jaje" (1960)
"Oteti konj" (1962)
"Ceremonija" (1965)
"Muzikalno prase" (1965)
"Čovjek i njegov svijet" (1967)
"Čudna ptica" (1969)
"Ljubitelji cvijeća" (1971)
"Putnik drugog razreda" (1973)
"Škola hodanja" (1978)
"Dani kulture" (1980)
"Bijela priča" (1981)
"Dva miša" (1981)
"Tvrdoglavo mače" (1981)
"Jedan dan života", (1982)
"Dva života" (1988)
"Uzbudljiva ljubavna priča" (1989)
"Spas u zadnji čas" (1995)
"Levita - Pino" (1996)
"Špica: Animafest Zagreb" (2004)
"Tišina" (2009)