Holivudski glumci, strip, borilačke vještine, špageti vestern, pa čak i njemački ekspresionizam, sve je to upakovano u filmu koji se zove "Bunraku", a koji je režirao nepoznati Gaj Moše.
Režiser je pokušao sve te žanrove ili stilove ubaciti u jedan film, što je zanimljiva ideja, ali definitvno ne na način na koji je on to uradio.
Film je dobio naziv po tradicionalnom japanskom lutkarskom teatru, nastalom u Osaki u 17. vijeku, i mnogo je bliže lutkarstvu, nego teatru.
Kroz režiserove ideje je prošlo sve čega se možemo sjetiti - od filmskih strip-borilačkih naslova, poput filmova "Sin City", "Kill Bill", pa čak i "Dik Trejsi", i želje za dokazivanjem i pružanjem nekih inovativnih grafičkih rješenja sa jako puno krvi.
Nakon izvrsnog uvodnog animiranog prologa, priča počinje u budućnosti, gdje je sve podređeno zakonu jačeg i oružju, ali ne vatrenom, već hladnom, jer je ovo prvo zabranjeno. Glavni u gradu je Drvosječa, kojeg igra Ron Perlman, a kojem pomaže devet ubica. U salun ili bar, kojeg drži Vudi Harelson, ulazi "kauboj" Džoš Hartnet u potrazi za osvetom, a zatim i samuraj, kojeg igra pop zvijezda Gakt, sa istim razlogom.
Interesantno djeluju strip balončići kao prevod sa japanskog na engleski. U fabulu se još uklopila nekako i Demi Mur koja se kupa i izigrava femme fatale, poput onih u noir filmovima, igra pokera, kao u nekim vesternim filmovima, i mnogo, mnogo makljaže.
Svi ovi navedeni glumci, koliko god njihova imena zvučala poznato, svoje likove su odigrali zbunjeno, bez imalo harizme i kao da su iskočili iz filmova C produkcije. Što je još najgore, mi o tim likovima ne znamo ništa, osim kako izgledaju. Džoš Hartnet je definitivno najlošiji među njima i bolje bi izgledao u nekom srceparajućem "Titaniku", nego u filmu nabijenom akcijom, jer nije takav tip glumca, poput Brusa Vilisa. To je do sada dokazao u svim svojim ulogama.
Ljubitelji ovakvih filmova će možda i uživati, jer je film posebno vizuelno impresivan, čija repeticija kadrova iz minut u minut postaje zamorna, a to traje dva sata. Muzika koja se provlači u pozadini nije za odbaciti, međutim, sve ostalo je za kantu za đubre.
Scenario je jako loš, likovi djeluju kao arhetipovi, pripovijedanje je potpuno nepotrebno, a kadar do kadra, koji su prepuni stripa, sjekira i mačeva, dovode do gušenja. Scenografija je takođe "bosanski lonac"; pored jednog vesternskog saluna imamo japanske kućice pagode, dok se u urbanim dijelovima nalaze cirkuske atrakcije.
Čak i da je scenario kvalitetniji ne bi došao do izražaja od pregršt vizuelizacije, za razliku od Lars fon Trirovog "Dogvila" u kojem je vizuelni efekat sveden na minimum, a dramaturški je u prvom planu.
Na kraju, ovo je film u kojem smo dobili samo jednu predugačku borbenu sekvencu u kojoj je prečesto vidljiva smrt, a u kojoj je dramaturški kontekst potpuno nebitan. Ne sumnjam da će za određenu grupu filmofila za koju godinu ovo postati kultni film, dok sa ovdašnje tačke gledišta on je daleko i od prosječnog filma.