Uzbuđen sam zbog projekcije filma u rodnom gradu, ali ono najbitnije je da će moja mama, sestra i drugi bliski ljudi uspjeti da ga pogledaju, kaže mladi banjalučki reditelj Dane Komljen.
Treća nagrada u Kanu u takmičarskom programu "Cinefondation", nagrada za scenario u Vrnjačkoj Banji, nagrada na "Cinema City" festivalu u Novom Sadu, prikazivanje na SFF-u, Vukovaru i drugim festivalima je "biografija" njegovog filma "Ja već jesam sve ono što želim da imam", koji je trebalo da bude sinoć prikazan pred banjalučkom publikom na festivalu "Kratkofil".
"Sve ovo što se desilo s filmom u protekla četiri mjeseca napravilo je dozu iščekivanja i napetosti, a svako će prići filmu kako on misli da treba", rekao je Komljen.
Zbog pripremanja svog diplomskog filma i obaveza u prijestonici Srbije, rijetko dolazi u svoj rodni grad, pa smo "Kratkofil" i njegovo gostovanje iskoristili da porazgovaramo s njim.
NN: Vaš je film imao premijeru u Kanu, da bi zatim putovao po drugim festivalima u regionu. Sada kad ste vidjeli i jedno i drugo, kolika je razlika između njih?
KOMLJEN: Razlikuju se u veličini i nekoj vrsti simboličke moći i prestiža koji donose. Kan je specifičan zato što je to već poznato mjesto, a Sarajevo iz nekog drugog razloga. U Sarajevo dolaze ljudi iz svijeta zainteresovani za filmove iz jugoistočne Evrope i tu se lakše upoznaju sa ljudima iz iste profesije. S druge strane, Kan je haotičan festival i u njemu postoje određena hijerarhija i pravila o tome ko donosi odluke i ko se gdje kreće.
NN: Prije ovog filma obilazili ste festivale kao posmatrač, dok ste sada na njima s druge strane, kao autor. Da li je to sada iz ove perspektive ono što ste zamišljali ranije?
KOMLJEN: To možda ima veze sa mojim odrastanjem, jer sam išao na festivale samo da gledam filmove koje nisam mogao da gledam u Banjaluci na repertoaru i to je bio motiv. Na festivalima sam istraživao nove filmove i autore i to mi je bilo zanimljivo. Sada kad sam ušao unutra, vidio sam da je sve puno kompomisa i neke stvari koje mi prije nisu bile jasne zašto se dešavaju, sada su mi jasne. Svjestan sam da se selekcije filmova nekad izvode sa dosta kompromisa, pa i od strane samih selektora. Teško je organizovati dobar festival.
NN: U posljednje vrijeme se na festivalima mnogo više pažnje posvećuje glamuru, nego samim filmovima. Šta mislite zbog čega je to tako?
KOMLJEN: Mislim da je važan glamur jer takva vrsta publiciteta privlači medije i drugačije neki filmovi ne bi mogli doći do najšire javnosti. Moj film je nešto što dosta teško prolazi kroz medije i da ne postoji neka simbolička vrijednost poput Kana i drugih festivala na kojima je film bio, ne bi mu se tolika pažnja pridavala. Ne mislim da je očekivati da se festivali izuzmu iz takve kapitalističke logike, ali opet festivali bi trebalo da budu svjesni koliko i kakve kompromise prave. Moguće je festivale organizovati bez crvenog tepiha, ali je tada potrebna velika podrška institucija.
NN: U Vašem filmu dosta pažnje pridajete muzici. Koliko Vam je bitna muzika u životu i šta inače slušate?
KOMLJEN: To je u ovom filmu imalo smisla jer su dva lika u prošlosti imala bend pa je bilo prostora da ubacim pjesme koje se meni dopadaju. Uvodeći te pjesme mogu da stvorim neke trenutke koji funkcionišu. Trenutno su mi u mp3 plejeru "The Books" i album "The Way Out", to mi se dopada, zatim Neu, Džulijan Linč Mare… Stalno slušam muziku.
NN: U Vašem filmu se vidi uticaj nekih režisera poput Gasa van Santa. Ko je najviše od režisera uticao na Vaš rad?
KOMLJEN: Dva filma koja su me najviše natjerala da preispitujem šta je nešto što je savremeno u filmu su "U Vandinoj sobi" Pedra Koste i "Deset" Abasa Kiarostamija. Postoje neki filmovi koji su mi i draži od ta dva, ali su ta dva na svjesnom nivou bili najbolje polje za moj film. Volim Gasa van Santa, posebno "Posljednje dane", ali tu je gomila autora. Posebno volim "Gertrudu" K.T. Drejera, "Flaming creatures" Džeka Smita, "Klasne odnose" Žan-Marija Štrauba i Daniela Ulijea, "Smiraj dugog dana" Terensa Dejvisa…
NN: Kada bi mogao birati knjigu koju bi ekranizovao, koja bi to bila?
KOMLJEN: Diplomski film "Oktobar" i moj segment je adaptacija kratke priče "Izgubljena mjesta" Tanje Stupar-Trifunović, jer mi se ta priča dopala, a onda sam po motivima nastavio da razvijam scenario. Knjiga koju sam najviše razmatrao za adaptaciju je "Berlinsko okno" Saše Ilića. To je jedini njegov roman, a ima zbirku priča koja je povezana sa romanom, pa se sve zajedno zove "Predosjećanje građanskog rata". Tu ima gomila zanimljivih stvari i to je jedina knjiga u kojoj postoje teme koje mene zanimaju.
NN: Koje teme Vas zanimaju?
KOMLJEN: Ono što sam prepoznao u tekstu Stupar-Trifunovićeve je osoba koja je morala da ode iz zemlje u kojoj je rođena i da se u nju vrati. Ono što je ostalo iz priče je žena koja se vraća u svoj rodni grad, a razlika je što je u priči riječ o ratu u BiH, a u ovom filmu je 5. oktobar i situacija u Srbiji.
NN: Tu postoje i neki autobiografski elementi?
KOMLJEN: Uvijek postoji nešto što je lično, ali to ne mora da bude autobiografsko, nego neke jake želje i osjećaji u sebi koji stvaraju potrebu da se nešto napravi i postavi pitanje pravljenja filma.
NN: Kada biste dobili "neograničena" novčana sredstva, kakav biste film snimili i koje od glumaca biste zvali?
KOMLJEN: Ne, ta pozicija ne postoji, sa takvom količinom novca se sužavaju mogućnosti u pravljenju filma, iako apsolutna sloboda ne postoji jer se uvijek postavlja pitanje novca. Roberto Roselini je rekao da svaki film želi da pravi u različitim produkcionim uslovima, da bude osmišljen i da se realizuje na drugačiji način, od ideje, priče, do novca. Ako hoćeš da snimaš pejzaže na Islandu, moraš da imaš novac da odeš tamo. Želim da radim sa ljudima koji se ne bave glumom profesionalno, naturščicima, jer to meni odgovara.
NN: Živite već duže vrijeme u Beogradu, dok ste odrasli i proveli djetinjstvo u Banjaluci. Šta je to što Vam se sviđa u rodnom gradu i Beogradu, a šta biste promijenili?
KOMLJEN: Razlika je u veličini, ne želim da budem neko ko želi da mijenja kako funkcioniše jedan grad. Ono što mi smeta u oba grada je neka vrsta zatvorenosti. U Beogradu postoje isto problemi, nedavno je neko napao dva stranca i pretukao na Adi Ciganliji misleći da su homoseksualci i to mu je bilo OK. Ali, to je najveći problem koji se susreće svuda. U Beogradu postoji više mogućnosti nego u Banjaluci. Imam osjećaj da se stvari mijenjaju nabolje, ali nisam još siguran gdje je moje konačno odredište, da li je to Beograd, Banjaluka ili nešto treće.
NN: Da li biste se vratili u Banjaluku da živite ili da radite neki film kada bi Vam se ukazala prilika?
KOMLJEN: Ne mislim da bih morao da živim ovdje, nego samo da napravim film, ali moja najozbiljnija ideja za moj prvi igrani film je vezana za Banjaluku, samo što ne bih to još počinjao.
Biografija
"Ja već jesam sve ono što želim da imam" je Komljenov film s treće godine filmske režije, u klasi profesora Slobodana Šijana, na FDU u Beogradu. Dane Komljen je rođen 1986. godine u Banjaluci, a njegov sljedeći projekat je igrani omnibus film "Oktobar" kao diplomski rad, koji će na jesen režirati zajedno sa svojim kolegama s klase. Prije početka studija režije Komljen se bavio pisanjem filmskih recenzija za neke lokalne magazine. Osim režijom, Komljen se uspješno bavi i poezijom. Za svoju prvu pjesničku knjigu "Ubica zečeva" je nagrađen "Brankovom nagradom".
- Muzika: "The Books" - "The Way Out"
- Filmovi: "Gertruda" K.T. Drejera, "Flaming creatures" Džek Smit, "Klasni odnosi" Žan-Mari Štraub i Daniel Ulije, "Smiraj dugog dana" Terens Dejvis
- Knjiga: "Balkansko okno", Saša Ilić