Dastin Hofman nije bio na dodjeli Oskara, nego na košarkaškoj utakmici. Igrom slučaja, među navijačima je bio i njegov prijatelj i kolega Spajk Li. Hofman ga je upitao: “Da li ovim šaljemo poruku?”
Li je, naravno, bojkotovao događaj zbog slabe zastupljenosti Afroamerikanaca u nominacijama. Hofman, iako je podržavao taj bojkot, zapravo je želio samo da uživa u dobroj utakmici. Uprkos tome što je osvojio dva Oskrara – za “Kramer protiv Kramera” 1980. i “Kišnog čoveka” 1989. – dodjela mu se nikad nije činila kao zabavan događaj.
“Nisam pozvan, nisam nominovan i nikad ne bih tek tako otišao”, kaže on. “To je jedan od najgorih provoda u gradu, kada ste tamo, jer stalno imaju pauze za reklame i sve traje predugo. Dodjela Bafta nagrada je odlična: sjedite u bioskopu, tu je i šampanjac, možete da se napijete i uživate u šouu. Zato mi nije nimalo žao što sam umjesto na dodjelu Oskara išao da gledam Nikse.”
Hofman umije da kaže da je nesiguran u sebe i da je uglavnom ubijeđen da je svaki posao koji dobije posledjni koji će imati.
“Ne možete da izbrišete prvih 10 godina svog života. To ostaje urezano u vas... niste bili dobri!”, kaže on.
Ipak, dodaje da nema šta kome da dokazuje. Sa svim filmovima u kojima je igrao, a koji su obilježili različite ere kinematografije (od “Diplomca”, “Lenija”, “Svih predsjednikovih ljudi” do “Pasa od slame” i “Tutsi”) on je jedna od najistaknutijih filmskih zvijezda koja neprekidno sija već 50 godina.
Poslednji angažman imao je u crtanom filmu “Kung fu panda 3”, koji će ovih dana imati svjetsku premijeru.
Da li je uživao u procesu nastanka tog ostvarenja?
“Bilo je podnošljivo”, kaže smejući se. “Prošlo je pet godina između drugog i trećeg nastavka i bilo je to: ‘Bože, neće valjda praviti još jedan?”
Hofman bi više želio da pozajmljuje glas sjedeći zajedno sa kolegama (među njima su Džek Blek i Andželina Džoli) u jednoj prostoriji, ali je morao da bude sam sa rediteljem.
“Bilo je to kao da sam imao prvi čas glume i tako sam se osjećao u naredna četiri mjeseca.”
Sada ima 78 godina i često se vraća svojim korjenima. Ljudi poput njega - “niski Jevreji, pomalo čudnog izgleda” – nisu bili filmske zvijezde u vreme kada je on gradio slavu. “Na neki način, vladao je nedostatak raznolikosti glumaca u moje vreme”, kaže on.
Rođen je u Los Anđelesu, ali se oseća kao Njujorčanin.
“U Los Anđelesu je bilo antisemitizma i osjećao sam da ću se bolje uklopiti u Njujorku”, objašnjava on.
Znao je da je na pravom mjestu čim je video čovjeka kako mokri pored parkiranog automobila usred bijela dana.
“Pomislio sam: da, nisam više u onom plastičnom okruženju”, kaže on. Ipak, narednih 10 godina njegovog života bile su veoma teške. Pet puta je polagao prijemni, prije nego što je konačno ušao u Studio glume Lija Strasberga, a dok je gradio glumačku karijeru zajedno sa prijateljima i cimerima Robertom Duvalom i Džinom Hekmanom, radio je razne poslove, uključujući i rad u psihijatrijskoj klinici, asistenta prodaje igračaka, pa čak je pleo havajske vijence od cvijeća.
Hofman kaže da je u glumi uvijek bilo nejednakosti i da su glavne uloge uglavnom bile rezervisane za one koji dobro izgledaju, a to je u to vrijeme značilo da su “anglo-saksonski protestanti”. Zato je odustao od predstava o glamuru i igrao pozorišne uloge.
Ipak, uprkos njegovim pesimističnim predviđanjima, lansirao se među zvijezde u tridesetoj godini kada je uradio kasting za “Diplomca”.
“Majk Nikols odlučio je da da ulogu niskom Jevrejinu smiješnog izgleda i to onu koja je bila rezervisana za visokog, zgodnog protestanta”, kaže Hofman, koji se i dalje čudi takvom razvoju događaja. Film je govorio o neizvesnostima s kojima se suočava američka omladina u vrijeme kad zemlja tone dublje u sukobu s Vijetnamom i doživeo je ogroman uspjeh. Istovremeno, promijenila se i paradigma – glavni muški glumac nije više morao da izgleda kao Robert Redford.
Hofman kaže da je uspjeh “Diplomca” podsetnik na to da i današnja filmska industrija mora praviti hrabre, kreativne odluke i razbijati ustaljene kalupe praveći filmove koji odražavaju stvarni život ljudi. Ipak, skeptičan je po pitanju toga da li filmovi na pravi način mogu da se bave rasizmom.
“Mislim da će uvijek biti neke vrste licemerja i neke vrste rasizma. Mora tako da bude, jer ljudi ne mogu da osjete da imaju bilo kakve osobine heroja, sve dok pod sobom nemaju nekoga”, kaže on, smijući se.
Uprkos vrtoglavom uspjehu “Diplomca”, jedno vrijeme je izbjegavao novi angažman u filmu, jer su mu nudili uglavnom “glupe” uloge. Želeo je da se vrati u pozorište. Ipak, vratio se kao Raco Rizo u “Ponoćnom kauboju”, lik dijametralno suprotan Bendžaminu Bradoku.
“Bio sam bliži toj ulozi dok sam išao u školu. Bio sam autsajder, neko ko je na margini. Kada sam došao u Njujork radio sam te čudne poslove, a kada živite od ribanja toaleta, niste daleko od Raca, pa mi ta uloga nije bila naročito teška”, kaže on.
To je samo bila jedna od mnogih raznolikih uloga koje je imao i koje su ga učinile jednim od najboljih glumaca svih vremena. Ipak, i dalje je nesiguran u sebe.
“Nikad nisam bio karakterni glumac. Neki glumci imaju dominantnu ličnost – gledamo Džeka Nikolsona i ja pomislim kako mene niko nikad neće željeti da gleda. Oduvek sam želio da budem karakterni glumac. Želio bih da sam kao Džek Nikolson”, kaže Hofman.
I dalje brižljivo njeguje svoju karijeru, ali misli da film ne čeka sjajna budućnost. “Ako se film ne zove ‘Ratovi zvijezda’, ili ne spada u takva ostvarenja, postaje privremen fenomen. Kako zovu ove nove TV formate? Striming? E u tom smeru se krećemo. Silaznom putanjom”.
Ne tješi ga ni činjenica da su njegovi klasici u Nacionalnoj biblioteci Kongresa.
A ko je po njegovom mišljenju najbolji glumac svih vremena?
Kaže da ne vjeruje u taj koncept, ali da veruje u najbolje uloge. “Prvi koji mi pada na pamet, a baš je skoro dobio Oskara, čuo sam, je Mark Rajlens. Njegov “Jerusalim”, Bože... Rekao sam: ‘Šta je to?’ Neko je transformisao sve... Mislim, neko je glumac, ali i mnogo više od toga. On je radio nešto mnogo veće.”
Podjednako fantastičan je Sajmon Rasel Bil kao Hamlet. “Bio je nesputan, težak, igrao ga je kao pravi gubitnik, onako kako ga je prema mom mišljenju i Šekspir zamislio i mislim da je shvatio suštinu. Onda je došlo vreme da izgovori ‘Biti ili ne biti’, a on je nakon ‘Biti’ napravio toliku pauzu da više nije bilo nijedne osobe u publici koja je disala i dok svi nisu u sebi saželi suštinu njegovih reči. ‘... ili ne biti’. Sav sam se naježio”, rekao je Hofman.