Film "Divlji konj broj devet" Martina Mekdone genijalno je upakovana drama u "papir" crne komedije i sarkazma. Sem Rokvel odigrao je sjajnu ulogu, potvrđujući koliko se prirodno snalazi u režiserovom svijetu zajedljivog humora i moralno posrnulih ljudi. Ipak, čak je i on, zajedno s ostatkom impresivne glumačke postave, završio u sjenci maestralnog Džona Malkoviča.
Mekdona radnju smješta u Čile 1973. godine, neposredno pred vojni puč. Agenti CIA Kris i Li, koje tumače Malkovič i Rokvel, po nalogu nadređenog odlaze iz Santjaga na Uskršnje ostrvo. Među kamenim statuama i prizorima udaljenog ostrva njihovo dugogodišnje partnerstvo opterećuju mračna prošlost, nepovjerenje i susret s dvije mlade studentkinje.
Smijeh kojem nelagoda stalno stoji za leđima
Takva postavka Mekdoni pruža prostor za ono što najbolje poznaje: ljude koji razgovorom istovremeno otkrivaju i prikrivaju vlastite slabosti. Politička intriga ovdje se prepliće s pričom o prijateljstvu, odgovornosti i životu provedenom u službi ciljeva iza kojih se sve teže sakriti.
Crni humor proizlazi iz nesrazmjera između ozbiljnosti onoga što junaci predstavljaju i njihove gotovo apsurdne svakodnevice. Iza uvreda, grubosti i prividne ravnodušnosti ostaje pitanje koliko dugo čovjek može da govori o tuđim tragedijama kao o obavljenom poslu.
U tome leži i nelagoda filma. Njegovi protagonisti mogu biti duhoviti, zanimljivi i povremeno dirljivi, ali njihova dopadljivost ne briše moralni teret koji nose. Dostupni osvrti upravo u spoju melanholije, krivice i nagriženog prijateljstva prepoznaju njegovo dramsko središte.
Rokvelova sjajna mjera
Sem Rokvel ovom svijetu pripada s lakoćom. Njegov Li važan je oslonac priče, čovjek kroz kojeg odnos dvojice partnera dobija emotivnu težinu. Rokvelova glumačka vrijednost posebno dolazi do izražaja u prostoru između odanosti i sumnje: tamo gdje prijateljstvo opstaje i kada povjerenje počne da popušta.
Uloga mu pruža priliku da spoji komičnu sigurnost s tugom i osjećanjem krivice. Upravo taj drugi sloj izdvaja njegovo ostvarenje od pukog nadigravanja u duhovitim replikama. Treba naglasiti njegov doprinos emotivnoj strani odnosa dvojice agenata.
Rokvel zaslužuje punu pohvalu. Međutim, "Divlji konj broj devet" donosi onu rijetku situaciju u kojoj sjajna glumačka uloga ipak ostaje u drugom planu, jer se pored nje odvija nešto još upečatljivije.
Malkovič pokazuje zašto pripada eliti
Džon Malkovič predstavlja glavno glumačko uporište filma. Kris mu omogućava da spoji zajedljivost, umor i sve izraženiju nesigurnost čovjeka čija prošlost postaje preteška. Njegova snaga počiva na protivrječnostima: lik može izazvati smijeh, odbojnost i sažaljenje, a da nijedno od tih osjećanja ne poništi ostala.
Posebno je značajno što se iza prepoznatljive Malkovičeve osobenosti nazire ranjivost. Krisova grubost tako dobija dodatni smisao, kao odbrana čovjeka koji sve teže upravlja vlastitim životom. Posebno bih izdvojio kombinaciju njegove zaboravnosti, mračne prošlosti i melanholije, prepoznajući u toj ulozi centralnu snagu filma.
Tu Malkovič pokazuje zašto pripada glumačkoj eliti. Složenom liku daje dovoljno težine da zadrži pažnju i onda kada zaplet prijeti da je preuzme. Njegovo prisustvo određuje način na koji doživljavamo cijeli film.
"Divlji konj broj devet" zato ostaje prvenstveno priča o ljudima koje sustiže ono što su godinama potiskivali. Mekdonin crni humor daje joj oštrinu, Rokvel neophodnu emotivnu protivtežu, a Malkovič izvedbu zbog koje se o filmu nastavlja razgovarati. Rokvel je sjajan, ali Malkovič je maestralan - i upravo njemu pripada posljednja riječ ove recenzije.