SARAJEVO - U jednom periodu posao i hobi bili su mu rad sa projektorima po BiH kinima. Iz tog perioda ostaje mu sačuvan jedan stari 35mm projektor, s kojim je išao od grada do grada prikazujući filmove po domovima kulture na prostoru cijele Bosne i Hercegovine.
Vremenom, Jasmin gubi svaku nadu u to da se ova tradicija može očuvati još dugo vremena, rekao je ovo mladi režiser Benjamin Dizdarević u razgovoru za "Nezavisne" povodom njegovog filma "Rez", koji planira premijerno prikazati na Sarajevo film festivalu.
Film donosi priču o Jasminu Dodiku, čovjeku koji ima veliku strast prema filmskim trakama i kino-tehnici. Njegov cilj je da spasi filmsku traku, koja je sada na rubu da se pokopa od moderne tehnike i digitalizacije.
Dizdarević je dodao kako se kroz ovu priču istražuju vrlo bitna pitanja, napominjući da mi imamo toliko interesantnih priča, ali ljudi ne obraćaju mnogo pažnje na njih.
NN: Možete li nam reći kako ste došli na ideju da snimite ovaj film?
DIZDAREVIĆ: Kada sam prvi put čuo priču o ovom čovjeku, ona me odmah zaintrigirala. Priča o penzioneru koji nema ništa odlučuje da krene na put od grada do grada i da besplatno prikazuje filmove ljudima je nevjerovatna. Još kada mi je Jasmin spomenuo da se na projekcijama niko nije pojavljivao, to mi je dalo veliku inspiraciju, jer je to ta neka strast koju inače ne vidim u Bosni i Hercegovini. Ambicija koju je imao Jasmin odmah me privukla, i morao sam da ispričam njegovu priču. Mi imamo toliko interesantnih priča, ali ljudi ne obraćaju mnogo pažnje na njih. Smatram da se mnogo toga može ispričati u formi dokumentarnog filma. Istina je, ja sam mogao napisati scenario za igrani film, ali zašto bih to radio kada imamo autentičnu priču i pravog čovjeka. Tada sam rekao, hajde da uzmemo njegovu verziju svega što se desilo. I tako je stvoren ovaj film.
NN: Možete li nam reći nešto više o Jasminu i njegovoj borbi za očuvanje filma?
DIZDAREVIĆ: Jasminova borba se može okarakterisati kao borba Don Kihota protiv vjetrenjača. Tokom rata nosio je filmske trake koje su teške preko 100 kg, a mogao je nositi 100 kg hrane, brašna ili ulja. Svi su ga tada ismijavali. Međutim, ta strast i ljubav prema filmovima njega je održala. Nažalost, on je danas malo drugačiji nego u vrijeme kada je prikazivao filmove. Prošle godine Jasmin je doživio moždani udar, i tada je odustao od svega i sada uglavnom sjedi kod kuće i vrijeme provodi sa svojim mačkama, kojih ima mnogo. Moju ideju da snimimo film i da krenemo ponovo putevima kojima je on išao u početku nije želio da prihvati. Rekao je tada: "Nema šanse. Nemam snage da prolazim to sve ponovo!" Posebno me zaintrigiralo kada mi je ispričao da je na njegovoj posljednjoj projekciji u Mostaru bio samo jedan gledalac. Dugo sam ga ubjeđivao da se upustimo u ovaj projekat, rekao sam mu da sada imamo ekipu, kombi i pristup svemu, i stvarno teško je prihvatio. Jedva je skupio snage da krenemo ponovo. Jasmin je tada naglasio da, ako se niko ne pojavi na projekciji, da će sve filmove donirati Kinoteci Sarajevo. Tada smo se uputili u Donji Vakuf, gdje je održana projekcija filma "Magareće godine". O ovoj projekciji ne želim da govorim mnogo, već to ostavljam publici da vidi u filmu.
NN: Kakav je Jasminov stav po pitanju modernih kino-dvorana?
DIZDAREVIĆ: Imao je riječ za današnje dvorane. "Ovo je sve cirkus. Nema šta drugo da se kaže." To je replika iz filma.
U suštini, ne dopada mu se kako je sve to postalo, a posebno ne šta je "alternativno" kino. U filmu ga možemo vidjeti kako stoji ispred modernog kina u kojem se može popiti kafa tokom dana, gledati filmovi popodne i partijati navečer uz glasnu noćnu muziku. Jasminu nije drago kada vidi kakva je ideja "kina" u kontemporarnom društvu.
NN: Vi ste mlad reditelj, kakav je Vaš odnos prema filmskoj traci?
DIZDAREVIĆ: Filmska traka je drugi razlog što sam snimio ovaj film. Jednom smo na Akademiji vidjeli filmsku traku. Tada je profesor donio možda pola metra trake da vidimo kako to izgleda, objasnio nam je neke osnove i to je sve. Na Akademiji nema ni montažnog stola. Uvijek sam sebi postavljao pitanje da li ću imati priliku da snimim ili kratki ili dugometražni film sa filmskom trakom. Međutim, kada bih i dobio nekih 100 m filmske trake, morao bih to slati u Beograd ili u Francusku da se to preradi jer samo još tamo imaju laboratorije u kojima se to radi. Drago mi je što sam snimio ovaj film baš i iz toga razloga što sam zahvaljujući Jasminu imao dodir sa trakom i naučio mnogo od njega kao starijeg stručnjaka.
NN: Kakvi su Vam planovi povodom promocije ovog ostvarenja?
DIZDAREVIĆ: Plan je da film bude prikazan na Sarajevo film festivalu, a takođe sam u pregovorima i čekam da potpišem ugovor sa televizijom Al Džazira pa da to bude početkom januara sljedeće godine prikazano i na TV ekranima.
NN: Kako biste opisali stanje u bh. kinematografiji danas?
DIZDAREVIĆ: Današnje stanje u kinematografiji je takvo da imamo problem jer se budžet svake godine smanjuje. Ranije je izdvajano tri miliona maraka za filmove na godišnjem nivou, tako je bilo 2008. godine, a sada imamo svega milion i po, i to je ogroman problem. Prije smo mogli da snimimo tri filma godišnje, a sada možemo da odvojimo sredstva za jedva jedan film. Postoje razne inicijative udruženja reditelja i rediteljki da se to pomogne. Ali zasad to ne izgleda dovoljno dobro. Istina je da je Danis Tanović osvojio nagradu i svaka mu čast, ali mi nemamo pravu filmsku kulturu u državi u poređenju sa jednom Francuskom, koja snima i do 200 filmova godišnje.
Danas kino nije što je bilo
Jasmin smatra da kada se prije išlo u kino, ljudi bi te pitali "Gdje si bio?", a ti bi mogao do najsitnijeg detalja opisati svoje fino iskustvo. Počevši od samog filma kojeg si pogledao i koji te je oduševio pa do atmosfere. A danas kada ti neko postavi isto pitanje, svejedno ti je, film je bio "onako", možda si čak zaboravio većinu priče, i tako dalje. Više nas stimulacija, kokice i koka-kola, privlače - nego dobra filmska priča, ispričao je Dizdarević anegdotu svog razgovora sa Jasminom.