Mislim da je puno bitnije da priča bude ubjedljiva i umjetnički tačna, nego da bude faktografski tačna, pogotovo u slučaju ovakvog filma, kazao je Nenad Đurić, režiser filma "Hiljadarka", koji će pretpremijerno biti prikazan u okviru 21. Sarajevo film festivala.
"Hiljadarka" je film snimljen prema originalnom scenariju bh. pisca Zilhada Ključanina, a glavni junak ove priče smještene u Titovu Jugoslaviju 1955. godine je mali Atif Kurtović, sin rudara - udarnika, koji prvi put u životu silazi u rudarsku jamu, kojeg je Tito odabrao kao lik koji će krasiti najvredniju banknotu Jugoslavije - novčanicu od 1.000 dinara.
Đurić je i reditelj sada već proslavljene komedije "Nebo iznad krajolika", a u novom ostvarenju okupio je i impresivnu regionalnu glumačku ekipu, u kojoj su, između ostalih, Branislav Trifunović, Aida Bukva, Nikola Kojo, Moamer Kasumović, Milutin - Mima Karadžić, Slaven Knezović, Željko Pervan, Goran Kostić, Nikolina Jelisavac, Armin Omerović...
Đurić u intervjuu za "Nezavisne" navodi da je neizlječivi optimista, te da za prave rakcije na film čeka kino-distribuciju, pojašnjava zašto ne voli u istom kontekstu čuti riječi film i faktgrafija, te otkriva da je film završen zahvaljujući Fondaciji za kinematografiju BiH i Kantonu Sarajevo, RMU Banovići, opštini Banovići i njihovim prijateljima iz biznisa i kulture.
NN: Film donosi priču o rudaru Atifu, čiji je lik završio na najvećoj novčanici. No, hoće li "Hiljadarka" donijeti zapravo priču o ljudima i životu šezdesetih godina, na našim prostorima?
ĐURIĆ: Hoće, u određenoj mjeri, jer radnja filma se, kaobajagi, odvija u tom vremenu. Mi se nismo suviše držali faktografije dok smo spremali i snimali ovaj film, a ja specijalno NE. Sve je u svakom filmu, u svakoj knjizi - baš tako - ako pristaješ na taj kompromis, koji je nužan da bi se bilo gledalac, čitalac, slušalac. Mislim da je puno bitnije da priča bude ubjedljiva i umjetnički tačna, nego da bude faktografski tačna, pogotovo u slučaju ovakvog filma. Ni ja ni Zilhad Ključanin nismo historičari. Faktima se reditelji bave u dokumentarcima i historijskim filmovima (mada ni to nije nužno). Dapače, čak je nepoželjno! Recimo, u srpskom i hrvatskom biografsko-istorijskom igranom filmu, zovi to kako hoćeš, uglavnom romantizirana tačka/točka gledišta napravi od fakata nešto novo, smiješno i netačno od trenutka nastanka filma. Zamisli, recimo, da sada dvoje nacionalno osviještenih reditelja iz Srbije i Hrvatske istodobno dobiju "politički" zadatak da naprave film o Nikoli Tesli!? Da li bi ta dva filma ličila jedan na drugi? Dakle - film i faktografija - ne volim čuti ta dva pojma u istom kontekstu. "Hiljadarka" je izmišljena priča o njenim izmišljenim likovima koji se u filmu pojavljuju u određenim situacijama, sukobima i s različitim emocijama. Čak ni Tita ne idealiziram, mada sam mu privatno vrlo naklonjen!
NN: Ovo je još jedan film u kojem i regionalna glumačka ekipa udružuje snage. Kakva je atmosfera bila na snimanju i da li je bilo teško doći do glumaca koji su utjelovili uloge u "Hiljadarki"?
ĐURIĆ: Atmosfera na snimanju je bila nekad divna, pozitivna, nekad mahnita, luđačka. Tako je na snimanju gotovo svakog filma: smjenjuju se radost i humor, panika i napetost. Meni je svaki set lijep, a snimanje filma najuzbudljiviji doživljaj, bilo da pravim svoj film, bilo da sarađujem sa drugim autorima, pomažući im da se izbore s njihovom pričom do kraja i naprave film. A, što se tiče glumaca - do njih je došao scenario, koji smo dugo brusili i prisiljavali ga da postane dostojan "filmovanja". Ljudima se svidjela priča "Hiljadarke" i pristajali su, redom, svi koje sam htio imati u filmu, uz bitan doprinos ubjedljivosti producenta Almira Šahinovića, dakako.
NN: Koliko su lokaliteti Banovići, Konjic i Kladanj bili autentičani za snimanje scena koje su trebale dočarati 1955. godinu, u kojoj je radnja smještena?
ĐURIĆ: Teško je naći autentičnije lokacije, ali je pronalaženje tih lokacija i objekata na velikom prostoru trajalo dugo, a scenografije koje smo sami pravili uveliko prevazilaze naše realne mogućnosti. Ali, eto, uz pomoć prijatelja, a posebno odgovornih iz Rudnika mrkog uglja (RMU) Banovići i općine Banovići smo izgurali sve do kraja.
NN: Da li je na kraju ispunjeno ono što ste u početku zacrtali, kako vizuelno, tako i što se same priče tiče? Znamo da se radi o ambicioznom filmskom projektu, koji je između ostalog iziskivao i velika finansijska sredstva, a izdvajanja za film iz budžeta BiH su minimalna, gotovo nikakva.
ĐURIĆ: Veoma sam zadovoljan urađenim i, neskromno, mislim da je ovo nešto blizu maksimuma finansijskih i kadrovskih mogućnosti koje smo imali, ali i potencijala koje je priča ponudila. Uglavnom, lijepo je kada ne žalite ni za čim i ni zbog čega. Veoma je tanka žica po kojoj smo hodali svih ovih godina, naročito moja malenkost i Almir Šahinović, ali je utoliko i izazov da se nekako dođe do kraja bio veći! Mene su već u mojoj najbližoj okolini počeli tretirati kao budalu, tapšati me po leđima sućutno kada pomenem film, ali eto - sve se ipak desilo. A bez da smo "gurnuli nogom ispod stola" novac nekom ministru, vijećniku. Samo uz upornost i veliku pomoć naših prijatelja iz biznisa i kulture! I Fondacije za kinematografiju BiH i Kantona Sarajevo! Rezultate takvog postupanja ćemo vidjeti ubrzo...
NN: Kada se može očekivati premijerno prikazivanje?
ĐURIĆ: Svi se posebno radujemo velikoj svečanoj premijeri u Banovićima 10. septembra, a nakon toga premijerama i distribuciji u svim velikim gradovima i zemljama ex-Yu koje organizuju naši partneri iz distribucijskih kompanija "Continental film" i "Con film".