Nije rijedak slučaj da filmski radnici iz BiH dobijaju svjetska priznanja izvan granica naše države. Jedno takvo priznanje nedavno je dobio bh. režiser Ado Hasanović, čiji je kratki film "Pink Elephant" osvojio nagradu publike na 8. "Balkans Beyond Borders Film Festivalu" u Briselu.
Hasanović je inače ovim filmom diplomirao na studijama u Italiji, gdje je pohađao akademiju "Centro sperimentale di cinematografia" u Rimu.
Hasanović je rođen u Srebrenici, završio je "Sarajevo Film Academy", a potom otišao na školovanje u Rim, filmovi su mu prikazani na brojnim festivalima, kako on voli reći od Amerike do Australije. Autor je brojnih kratkih filmova, između ostalih, "Mama", "The Blue Viking in Sarajevo", "Predrasude", za koje je takođe dobijao priznanja.
U intervjuu za "Nezavisne" govori i o svojoj ljubavi prema fotografiji, s obzirom na to da ga je ovdašnja javnost zapazila kada je fotografisao sestre iz Srebrenice na konjima, ali i o daljim koracima u svojoj karijeri.
NN: Iako nije prva nagrada za Vaše filmove, vjerujem da Vam je draža s te strane što je od strane publike, ali i za film kojim ste završili specijalizaciju za filmsku režiju. Kakav je osjećaj uopšte dobiti nagradu u Briselu?
HASANOVIĆ: Projekcija filma u Briselu je bila magična, neki od prisutnih u sali su mi rekli da je moj film probudio publiku u sali. Dan poslije sam dobio nagradu publike. To je film koji je na neki način fokusiran na BiH i Italiju. Nagrada u Briselu potvrđuje da je ovo univerzalna priča koja se može dogoditi bilo gdje.
NN: Film "Pink Elephant" govori o porodičnim odnosima i koliko sam mogla da zaključim razlikama među generacijama. Roditelje ne iznenađuje više kada im djeca imaju tetovažu ili im za momka predstave stranog državljanina, ali sigurno ni da nisu imuni na takve stvari.
HASANOVIĆ: Moja ideja je bila da pričam o tabuima i moralu koji dovode u sukob roditelje i njihovu djecu. Kćerka se pojavljuje s tetovažom i taj mali detalj otkriva druge veće probleme koji su bili nevidljivi i koji isplivaju na površinu i kreiraju još veći sukob.
NN: Šta dalje, planirate li režiserskim poslom da se bavite u BiH ili ipak negdje preko granice?
HASANOVIĆ: Moja ideja je da snimim dugometražni film koji će biti ambijentovan na području BiH i Srbije, a trenutno se pripremam da snimim kratki film u jednom kadru, koji govori o odnosu majke i kćerke. To će biti ambijentovano u Rimu.
NN: Studirali ste i u Sarajevu, ali ste se školovali i usavršavali i vani. Možete li napraviti neku paralelu između našeg i drugih obrazovnih sistema?
HASANOVIĆ: Razlika je u sistemu i realizaciji, to znači da naše škole nemaju dobru organizaciju i dobar sistem kao škole vani. Ovdje isključivo govorim o tehničkim kapacitetima i nedostacima. Što se tiče znanja profesora koje sam ja imao na "Sarajevo Film Academy", tu nema razlike, od njih sam naučio puno i s filmovima koje sam tu uradio osvojio sam nekoliko internacionalnih nagrada na razičitim festivalima.
NN: Vaša preokupacija su uglavnom kratki filmovi. Zbog čega ova forma i šta oni to po Vašem mišljenju možda mogu bolje da prikažu u odnosu na dugometražne?
HASANOVIĆ: Svi veliki režiseri su krenuli sa kratkom formom, to tako ide, prvo iz razloga što je jednostavnije snimiti kratki film, a drugi razlog je da nisu imali sredstva da odmah napreve dugometražni film. Ja sam trenutno u fazi pisanja scenarija za moj prvi dugometražni film, vidjet ćemo koliko vremena će proći dok ga snimim.
NN: Ovdašnju javnost početkom godine su oduševile fotografije Srebreničanki na konjima. Fotografija je takođe jedna od Vaših ljubavi, a tom prilikom ste, vjerujem, spojili ugodno i korisno i napravili fotografije koje se pamte.
HASANOVIĆ: Moja ovisnost su film i fotografija tako da svakodnevno fotografišem i snimam, a sestre Bektić i njihovog oca poznajem već odavno. O njima sam 2009. godine snimao jednu TV emisiju. Mi smo prijatelji i poznajemo se, tako da je to bila idealna prilika da uživamo na jedan poseban način.