Dugometražni dokumentarno-igrani film "Lauš", rediteljke i scenaristkinje Branke Bešević-Gajić, premijerno je prikazan u subotu naveče u prepunom Centru "Sava" u Beogradu, uz prisustvo brojnih poznatih ličnosti.
Film "Lauš", koji će se na bioskopskim platnima pojaviti od 27. februara, prati život glumca Žarka Lauševića i njegovu uspješnu karijeru, koju je prekinula tragedija 1993. godine, kada je ubio dvojicu mladića, ali i emigriranje u Ameriku poslije odsluženja zatvorske kazne u Spužu.
"Ne veličamo Žarka niti mu sudimo. Ne zauzimamo stranu, već na umetnički i dokumentaristički način prikazujemo jednu sudbinu i dajemo presek zlog vremena koje je doprinelo tragediji", kazala je Bešević-Gajićeva, kojoj je ovaj film master rad na Fakultetu dramskih umjetnosti.
Dodala je da je "Lauš" rađen tri i po godine i kombinacija je igranih, retoričkih i dokumentarnih segmenata.
"Može se reći da je ovo bezbudžetski film, pošto iz straha ili neke sigurnosti nije postojalo interesovanje za finansijsku pomoć istog. U filmu postoje samo troškovi finalne postprodukcije, pošto su svi učesnici radili bez honorara. U tom smislu, film nije pravljen iz nekih estetskih razloga, već želje da se razotkriju neke činjenice radi istine, protivno lažima i poluistinama koje smo čuli o samom događaju", istakla je rediteljka.
Smatra da je Laušević jedan od prvih glumaca koji je platio svojim umjetničkim životom, a malo kasnije i sopstvenim životom.
"Iako je preživeo incident u lokalu 'Apple', njegov život nakon tragedije je postao teži i od same smrti. Baveći se njim, mi u stvari govorimo o nama, jer predstavljamo dokument jednog vremena. Govorimo o tome zašto smo ga izgubili, koji je uzrok njegovog nestanka i šta je to što nas najviše dotiče, pridobija i ostaje kao trajna vrednost", pojasnila je Bešević-Gajićeva.
"Lauš" nije pravljen iz estetskih razloga, već želje da se razotkriju činjenice radi istine, protivno lažima i poluistinama, ističe Bešević-Gajićeva
U ovom ostvarenju govore Lauševićeve kolege, sa kojima je studirao na Fakultetu dramskih umjetnosti, Olivera Ježina, Svetislav Goncić, Marko Baćović, Andreja Maričić, zatim kolege iz pozorišta i sa filma, Branislav Lečić, Svetozar Cvetković, Slavko Štimac, Dragan Bjelogrlić, kao i Slobodan Ćustić, Irfan Mensur, te Ljiljana Blagojević i Petar Božović. Takođe se pojavljuju i reditelji sa kojima je sarađivao Miroslav Lekić, Darko Bajić, Dragomir Zupanc, Slavenko Saletović, teatrolozi Borka Pavićević, Jovan Ćirilov, advokati Toma Fila, Mihajlo Bakrač i Vladan Bojić, te Ivica Dačić, premijer i ministar unutrašnjih poslova, ali i Vladimir Đorđević, filmski radnik iz Amerike i Lauševićev prijatelj.
Uključeni su i citati iz Lauševićeve autobiografske knjige, bestselera "Godina prođe, dan nikada", arhivski snimci iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta, kada je nasilno prekinuta predstava "Sveti Sava" i brojni inscerti iz filmova.
Inače, igrani dijelovi govore o težini koja pritiska glavni lik, o patnji kroz koju prolazi, o kajanju, o tome šta ga je u tim trenucima mučilo, što i danas osjeća u svojoj duši. Kombinovanjem igranih i retoričnih dijelova, stiče se opšta slika o Lauševiću, zahvaljujući ljudima koji govore o njemu i tom vremenu, sa jedne strane, a sa druge strane, kroz glumca koji dočarava njegovo stanje.
Ne otkrivajući cijelo lica glumca, detaljima tijela i atmosferom zatvorske ćelije, predstavljeno je njegovo duševno stanje. Kroz krupne planove detalja, ruku, nogu, brade, drhtavih prstiju, detalja vlage u ćeliji, šturog namještaja i slično, predstavljeni su uslovi u kojima on prolazi kroz preobražaj, a ti dijelovi montažno se prepliću sa naracijom tekstova iz Žarkove knjige.
Narator je Bojan Krivokapić, a glumac Andreja Maričić dočarava psihološka stanja, patnju i kajanje kroz koje prolazi Laušević. U ovom dokumentarcu sam Laušević pojavljuje se samo u nekoliko kadrova iz sadašnjeg života i to bez teksta.
Kobni pucanj
"Znam da bol ne čuje, ali od mene ne bi bilo srećnijeg čoveka na kugli zemaljskoj da se to nije desilo, da sam mogao drugačije. Da sam mogao da pucam u noge, da sam mogao da ne pucam uopšte. Ali, nisam umeo, ni smeo. Da jesam, koliko bi mi lakša zora bila".
Žarko Laušević, "Godina prođe, dan nikad"