Film o kojem će ovdje biti riječ, odličan je primjer kako se može jako puno postići uz pomoć skromnih ili za holivudske pojmove nikakvih finansijskih sredstava.
"Druga zemlja" je film kojeg mnogi svrstavaju u žanr naučne fantastike, mada nema puno veze sa tim, osim što se pojavljuje novi planet ili kako sam naziv kaže druga Zemlja vidljiva golim okom.
Međutim, ono čime se ovaj debitantski film Majka Kahila bavi je opraštanje samom sebi i drugima i istraživanje neistraženog terena ljudskog srca uz minimalno specijalnih efekata. Pojavio se iste godine kada i "Melanholija" Larsa fon Trira koji progovara o dvije planete na jedan pomalo drugačiji način.
Jednostavna priča koja se dešava u američkom predgrađu prati dva lika, djevojku Rodu Vilijams koju igra Brit Marling koja je pisala i scenario za film i poznatog muzičkog kompozitora Džona Burouza kojeg igra Vilijam Mapoter.
Roda je primljena da studira astrofiziku na prestižnom MIT univerzitetu i vraćajući se nakon slavlja na radiju čuje vijest o novoj planeti. Tražeći je po nebu izazove saobraćajnu nesreću u kojoj poginu žena i dijete Burouza, a on sam završi u komi.
Nakon četiri godine zatvora, vraća se i kao iskupljenje za ono što je počinila počinje besplatno da čisti kuću kompozitoru.
Paralelna radnja prati otkrivanje novih detalja o novoj planeti, koja je klon Zemlje, a čovjek je suočen sa postojanjem paralelne stvarnosti. Ona otvara metafizička pitanja, poput onih u filmu "Drvo života", kako se ljudi mogu suočiti sa drugim ja i drugim svijetom u kojem se stvari dešavaju nekim drugačijim tokom, međutim na jedan način prihvatljiviji široj publici.
Kahil je stvorio hladnu atmosferu filma i sve je je podijelio na bipolarni svijet, kao i dvije Zemlje. Jedan čini Burouz, a drugi Vilijams, dok njihov spoj izaziva i kod jednog i drugog rađanje novog života i toplote. Prekretnica toga je kada Roda na nagradnoj igri dobija mjesto putnika na Zemlju 2. Prije toga Burouz je bio hladan kao led i nihilista i u sebi je duboko zakopao samosažaljenje i tugu sa željom za spašavanjem. Rodi Vilijams se, s druge strane, sa lica može pročitati svaka emocija, od radosti, do tuge. Njen katalizator za rađanje optimizma nije Burouz, nego stari čovjek koji radi kao čistač u školi i koji se sam oslijepio, jer se boji da gleda novu planetu.
Ručna kamera korištena u filmu daje osjećaj otkrića i nevinosti, a dokumentaristički stil dozu realnosti. Međutim, ovaj debitantski film pokazuje i neke mane jer je snimanje u filmu s vremena na vrijeme nespretno (možda je to režiser uradio namjerno ili ne) i često se mješaju pristupi naturalizma i fantazije, jer taman kada pomislite da je ovo samo iskrena priča o dva lika koji žele da se iskupe i pomire, režiser vas baca nazad u drugu priču oko nove planete. Kraj filma je savršen i nudi više značenja i otvara mnoga pitanja.
Ovaj film je vrlo jednostavan, ali i vrlo funkcionalan i svakako je jedan od najboljih prošlogodišnjih indi filmova, koji bi vjerovatno holivudska produkcija i 100 miliona dolara vjerovatno pokvarili, kao što su do sada uradili u rimejkovima mnogih filmova.