Rat na ovim prostorima je i dalje vrlo aktuelna tema kod filmadžija, uprkos vremenskoj distanci od tog događaja. Međutim, rijetki su oni koji se usude da dublje prodru u moralnu dilemu učestvovanja u tom sukobu, a još manje da "pročešljaju" krivicu u svom dvorištu.
Rijetki primjeri koji su se odlučili na takav korak su filmovi "Svjedoci", "Lepa sela, lepo gore" ili "Crnci", koji je bio u takmičarskom programu SFF-a prošle godine, kada je pobijedio film "Ordinary people", koji se trenutno nalazi na repertoaru sarajevskih bioskopa, a bavi se temom ratnog zločina iz ugla egzekutora.
Iako ne postoje amblemi na uniformama, jer je režiser želio da time prikaže univerzalnost zločina, a ne poseban slučaj, po priči je jasno da se radi o srpskoj vojsci, dok sam događaj aludira na zločin u Srebrenici. U filmu, mladi vojnik Džoni (ime je sveprostorno, pa bi mogao biti i Srbin Amerikanac) iako na početku ne pristaje da ubija "neprijatelja", s vremenom to počinje da radi mehanički. Režiser prikazuje lik Džonija tako da bi on mogao da bude bilo ko od nas, koji od običnog mladića pod uticajem spoljnih okolnosti i pritiska postaje masovni ubica.
Svi glumci u filmu, osim Borisa Isakovića, su natruščici, dok je glavnu ulogu vrlo dobro odigrao Relja Popović i odlično se snašao u prečestim krupnim kadrovima kamere. Dugim kadrovima i hermetičkom atmosferom, bez previše dijaloga i uranjanja u likove, pokušano je da se dočara šta glavni junak osjeća u trenucima čekanja, ne znajući šta će da bude, kao i kada treba da ubija, što je dovelo do mase bespotrebnih scena, pa je tako dugometražni film od 80 minuta, mogao bez problema da bude i kratki, minutaže 30 do 40 minuta.
Perišićeva analiza zla, i razmatranja pojedinačne i kolektivne odgovornosti za zločine, pruža drugačiji pogled od dosadašnjih ponuđenih na velikom platnu i otvara mnoga pitanja nakon gledanja. Iako neće privući mnogo gledalaca ni svojom tematikom, ni načinom na koji je urađen, ostaće vrijedna zabilješka o jednom mračnom periodu iza nas.