Legendarni srpski glumac, majstor komedije, kralj smijeha, srpski Čaplin, Miodrag Petrović Čkalja preminuo je na današnji dan, prije osam godina, u svom domu u Beogradu.
Jedan od najvećih komičara bivše Jugoslavije rođen je 1. aprila 1924. godine u Kruševcu, gdje je završio gimnaziju i počeo da se bavi glumom.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata nastupao je kao član Kulturno-prosvjetne ekipe 47. divizije, a poslije demobilizacije, upisao je Veterinarski fakultet, paralelno igrajući u KUD-u "Ivo Lola Ribar".
U pedesetim godinama prošlog vijeka prvi put se pojavljuje na državnoj televiziji i tako postaje sve više i više poznat u tadašnjoj Jugoslaviji.
Njegov uspon počeo je kada je primljen u Dramski studio Radio Beograda, u emisiju "Veselo veče". Čkalja je iza sebe ostavio oko 200 pozorišnih, radijskih, televizijskih i filmskih uloga.
Regionalna publika prvenstveno ga pamti po likovima iz humorističko-satiričnih TV serija "Servisna stanica," u kojoj je igrao kuvara Jordana, "Muzej voštanih figura", "Saćulatac", "Ljudi i papagaji" i mnogih drugih.
Nezaboravne uloge ostvario je i u serijama "Ljubav na seoski način", "Kamiondžije", "Vruć vetar" i "Bolji život." Snimio je 20 igranih filmova, među kojima su najpoznatiji "Put oko sveta" i "Silom otac", komedije Branislava Nušića u režiji Soje Jovanović.
U kakvoj god ulozi da se pojavio, Čkalja je bio oličenje komedije i jedan od najpopularnijih glumaca.
Iako ga je publika najviše zavoljela kroz kultne "Kamiondžije", gdje je glumio s Pavlom Vuisićem Pajom, njihovi saradnici i prijatelji znali su da se dvojica vrsnih glumaca ne podnose, te da ne razgovaraju van snimanja.
Od 1951. godine radio je u Humorističkom pozorištu, gdje je postavljena antologijska komedija Dragutina Dobričanina "Zajednički stan". Čkalja je kao Pepi dobijao salve aplauza i smijeha na gostovanjima širom tadašnje Jugoslavije.
Za vrijeme vladavine Slobodana Miloševića, iako u starosti, onemogućeno mu je nastupanje zbog kritičkog stava prema tadašnjoj vlasti. Ipak, bio je omiljen u svim republikama bivše Jugoslavije.
Godine 2000. privukao je pažnju otvorenim pismom koje mu je poslala komičarka Nela Eržišnik, kada je čula da njen kolega i komičarska legenda nekadašnje Jugoslavije trpi krajnje siromaštvo kao zaboravljeni penzioner.
Posljednje godine života proveo je tiho, povukavši se iz javnog života. Javno se angažovao 2000. godine u predizbornoj kampanji demokratskih snaga.
Većinu poziva za intervjue odbijao je riječima: "Zovite mlađe, ja sam za staro gvožđe." Mnogi su ga vidjeli prvi put uživo kada se prisutnima obratio na jednom mitingu tadašnje opozicije, kada je bio pozdravljen ovacijama.
U Kruševcu, u Balšićevoj ulici, pred Čkaljinom kućom, 2005. godine podignut mu je spomenik, a nekadašnja Ulica Milanka Kušića, na Zvezdari u Beogradu, od novembra 2006. godine zove se po Miodragu Petroviću Čkalji.
Najznačajnija priznanja
1974 - Sterijina nagrada
1977 - Sedmojulska nagrada
1991 - Nušićeva nagrada za životno djelo
1995 - Nagradu RTS za životno djelo
1995 - "Zlatni ćuran" za životno djelo
Komičarski duh
Kao dio komičarskog tandema s Mijom Aleksićem, Miodrag Petrović Čkalja bio je dio tima na čijem čelu se nalazio Radivoje - Lola Đukić. Oni su, bez sumnje, obilježili televizijski program šezdesetih godina i stekli popularnost koja će ostati nedostižna za mnoge generacije zabavljača. Čkaljin dar korišten je i u filmskim komedijama tokom šezdesetih, ali je vrhunac u glumačkom pogledu dostigao ulogama u TV serijama "Kamiondžije" i "Vruć vetar".