Željko Dimić je glumac srpskih korijena, kojeg je životni put iz rodne Kozarske Dubice odveo u Ameriku i to na čuveni Institut za film i teatar "Lee Strasberg".
Od sredine devedesetih stalna adresa mu je u Njujorku, a kroz rad u umjetničkoj industriji imao je priliku da sarađuje sa brojnim američkim i srpskim poznatim glumačkim imenima, a uz savjet svog profesora Majkla Margote ime je adaptirao u scensko Džek Dimić/Jack Dimich, pod kojim je do sada ostvario preko 80 uloga na filmu, televiziji i u pozorištu. Do sada je igrao uloge na maternjem, ruskom, italijanskom, češkom i engleskom jeziku, a imali smo priliku da ga gledamo u američkim serijama CSI, "The Sopranos", "Elementary", "Law & Order", filmu "Serbian Scars" te domaćim ostvarenjima "Državni službenik", "Vojna akademija", "Urgentni centar"... U pisanom intervjuu za "Nezavisne" Dimić govori o životnom putu, glumačkom pozivu i dosadašnjim saradnjama.
NN: Koliko je bilo teško odlučiti se na odlazak u nepoznato, u drugu zemlju, za koju će se kasnije ispostaviti da će biti kolijevka razvoja Vašeg talenta i glumačkog imena?
DIMIĆ: Bilo je dovoljno teško, naročito što nisam ni hteo da odem, bez obzira na neuspehe u nekoliko navrata da se upišem na Fakultet dramskih umetnosti (FDU) u Beogradu. I ne bih ni otišao da nije počeo onaj nesrećni rat, ostao bih da se borim i dalje, ali su teške okolnosti bile jače od mene. Zemlja u koju sam došao i gde sam konačno primljen da učim ovaj zanat uticala je na mene onoliko koliko sam ja to dozvolio ili da budem konkretniji - od te zemlje sam prihvatio sve što sam smatrao korisnim, a odbacivao ono što nije bilo u skladu sa mojim karakterom. Ta zemlja se zove Amerika i ja sam joj zbog toga zahvalan.
NN: Poznato je koliko je teško upisati se na umjetničke fakultete. Nekoliko puta ste i sami pokušali da se upišete na FDU, međutim to se nije ostvarilo. Nakon toga, Vaš talenat je prepoznat u Americi, na čuvenom Institutu za film i teatar, gdje je diplomirao i poznati Al Paćino. Kako ste se osjećali tada? Kakav savjet možete dati mladim ljudima koji se nalaze u sličnim situacijama?
DIMIĆ: Naravno da sam bio srećan kad sam bio primljen na "Lee Strasberg" u Njujorku, naročito kad sam vremenom shvatio da sam na klasi kod jednog od najboljih profesora, koji je bio lični konsultant na snimanjima Džeku Nikolsonu. Mislim da je on najviše uticao na moj razvoj kao glumca i čoveka koji će se kasnije baviti svojim poslom. Savete ne volim da dajem nikome, jedino mogu da podelim sa svim tim ljudima, ako se nađu u sličnoj situaciji, ono što sam govorio i sebi, a to je da nikad ne odustaju i da nikome i ničemu ne dozvole da ih sputava i zaustavlja na putu ka njihovim ciljevima, a naročito da ne dozvole da zaustave sami sebe.
NN: Odigrali ste na desetine uloga na filmu i u pozorištu. Koju biste izdvojili i gdje se Vaš glumački talenat najbolje pronalazi, ispred kamera ili ipak na pozorišnim daskama?
DIMIĆ: Ja svaku ulogu volim i poštujem, inače je ne bih prihvatio, svakoj dajem sebe kao da je prva i poslednja. Naravno da mi je uloga Nikole Tesle jedna od najdražih i možda jedna od najodgovornijih u karijeri, jer se radi o istorijskoj ličnosti, ali uloga Pavla u ostvarenju "U ime sina" zauzima posebno mesto, jer je to moja prva glavna uloga u filmu koji je pobedio na 23 internacionalna festivala i bio nominovan za "Oscara" 2009. godine u kategoriji kratkog igranog filma.
NN: U nekoliko navrata pohvalili ste domaću kinematografiju. Imali ste priliku da radite na nekoliko poznatih projekata na našim prostorima, pa koliko se razlikuje rad na domaćim i stranim projektima?
DIMIĆ: Na osnovu mog iskustva, i tamo i ovde se radi o profesionalnom pristupu, jer i u Americi i ovde sam imao sreću i zadovoljstvo da radim sa ljudima koji samo rade svoj posao. Jedina razlika je u budžetima, naravno, Amerikanci imaju privilegiju da imaju veće budžete nego mi ovde, ali oni nisu uvek preduslov za kvalitet. Tako sam imao priliku da učestvujem u projektima koji su bili potpomognuti visokim budžetima i onima koji nisu imali dovoljno sredstava, pa mi se desilo nekoliko puta da su ovi sa nedovoljno sredstava imali kvalitet na svojoj strani u odnosu na ove prve. Tako je i sa ljudima, ne mora da znači da je čovek kvalitetan ako je materijalno bogat. Nikad se nisam vodio time, jer sam uvek to smatrao predrasudom, kako u vezi sa projektima, tako i sa ljudima s kojima se družim, naročito u ovim vremenima u kojima je sistem vrednosti često poremećen i većina nas po automatizmu misli da su filmovi, serije i predstave sa velikim budžetima automatski dobri, kao što isto tako većina nas misli da i ljudi sa dubokim džepovima više vrede.
NN: Imali ste priliku da radite na predstavi "Emigranti", koja je ujedno i Vaša prva predstava na maternjem jeziku. Naime, to je prva predstava adaptirana i igrana na srpskom jeziku na američkim prostorima. Kolika je važnost tog projekta?
DIMIĆ: Važnost je bila ogromna, jer je to bio moj prvi projekat na maternjem jeziku i jedan od prvih poslova dok sam još bio student na trećoj godini. Imao sam privilegiju i zadovoljstvo da radim sa kolegom Žarkom Lauševićem, koji je već bio etablirani glumac na našim prostorima, a ja samo student koji to tek treba da bude. Zahvalan sam njemu i Slavomiru Mrožeku, koji je napisao odličan tekst, profesoru Majklu Margoti, koji me primio na klasu i predložio mi da tekst adaptiram i prevedem na maternji jezik, i publici koja nas je prihvatila u četiri američka grada - Njujorku, Bostonu, Čikagu i Vašingtonu, na 14 rasprodatih izvođenja.
NN: U filmu "Teslin narod" imali ste glavnu ulogu i tumačili ste velikog srpskog naučnika Nikolu Teslu. Koliko Vam je značila uloga i koju ulogu biste izdvojili kao ulogu karijere?
DIMIĆ: Bila mi je čast i zadovoljstvo da tumačim lik Nikole Tesle, moram reći da sam mnogo naučio o njemu i od njega dok sam radio na toj ulozi. Nikola Tesla je bio fascinantan čovek pre svega, veliki naučnik i meni jedan od najznačajnijih ljudi na planeti od postanka civilizacije. Mislim da ljudski rod još nije kolektivno svestan šta je taj čovek uradio za nas. Imao sam privilegiju da ga tumačim i u pozorištu i pred kamerama i siguran sam da ću imati priliku da ga ponovo igram.
NN: Kakvi su planovi za budućnost? U kakvim projektima će publika imati priliku da Vas vidi u narednom periodu?
DIMIĆ: Planove nemam, ja sam samo glumac, radnik najamnik, koji radi svoj posao, koji pažljivo bira uloge i ne dozvoljava da uloge biraju njega. Zato svakog dana kad se probudim ujutru, jedini plan koji imam je da taj dan živim i radim tako kao da narednog dana za to neću imati priliku.