Turska uravnotežena produkcija kvalitetnih filmova u zadnjih nekoliko godina je zadivljujuća. Nakon "Takve" Ozera Kiziltana, pobjednika Sarajevo film festivala, i "Sudbine" Zekija Demirkubuza imao sam priliku pogledati još jedno ostvarenje koje ne zaostaje za navedenim filmovima, a riječ je o filmu "Podneblja" ili kako su ga negdje preveli "Klime" režisera i glumca Nurija Bilge Čejlana.
Film govori o ljubavnom paru kojeg igraju režiser i njegova supruga, na kraju njihove veze kroz tri godišnja doba. Više se bazirajući na muški dio para i promjenu raspoloženja kako se mijenjaju vremenske prilike, režiser nam pokazuje emocionalnu suštinu raspada jedne veze. Ljeto nam je donijelo početak kraja, kišovita jesen, druženje i emocionalno pražnjenje sa "prijateljicom", kako bi se popunilo vrijeme, a snježna zima samoću i pokušaj povratka stare ljubavi.
Sa naizmjeničnim dugim kadrovima koji prevladavaju u filmu i bez suvišnih dijaloga režiser nas na trenutke podsjeća na Vong Kar Vaija. Posebni uglovi snimanja su korišteni samo da pokažu emocionalna stanja. Naturalistički pristup donosi mnogo prelijepih fotografija turskog pejzaža, ali i zrelost režije da izrazi razdor jedne ljubavne idile. Tako nam je režiser izbalansirao vizuelni i dramaturški kontekst u filmu. Naturalizam je naglašen i time što i roditelje glavnog junaka igraju pravi roditelji glavnog glumca.
Nuri je sa dobrim korištenjem i komponovanjem slike i zvuka gledaocu prenio jednu od onih potrebnih priča koje pokazuju kako je teško naći zajednički jezik u svijetu gdje ljudi sve više postaju asocijalni. Iako će ga neka publika proglasiti previše inertnim, dok mu baš ti duži kadrovi daju potrebnu suštinu.