Fabijan Šovagović, jedan od najvećih glumaca na prostoru bivše Jugoslavije i Hrvatske, ostavio je iza sebe mnoštvo prepoznatljivih uloga i ostao poznat kao glumac koji je postao izuzetno cijenjen u svojoj profesiji i koji je u svaku ulogu unosio maksimalno sebe, što je osjećala i publika.
Hrvatski glumac Fabijan Šovagović rođen je 4. januara 1932. u selu Ladimirevci pokraj Osijeka od roditelja Josipa i Tonke kao četvrto i najmlađe dijete. Oba roditelja rano su preminula te je pažnju o djeci preuzeo njihov stric Šime.
Po završetku školovanja kratko vrijeme radi kao građevinski tehničar, ali 1953. godine upisuje se na studij glume u zagrebačkoj Akademiji kazališnih umjetnosti.
"U kazalište sam stupio u sedamnaestoj godini. Godine radnih akcija, otkupa i neimaštine, obnove. Godine o kojima s manje pompe pričamo od onih koje su im prethodile. Ne mislim da su bile mnogo lakše. Korice osušenog kukuruznog kruha u đačkoj torbi i putovanja na lokomotivama ostavljenim od rata. Gurali smo često nejački te parne kolose kroz snijeg do škole u Osijek, gdje su se igrale predstave u Parku kulture na otvorenom, za pripadnike Slavonskog šestog korpusa", govorio je Šovagović.
U međuvremenu će se 1963. godine oženiti Majom Blaškov, s kojom će imati dvoje djece Anju (1963) i Filipa (1966), koji su takođe glumci. Nakon što je jedno vrijeme imao status slobodnog glumca 1966. godine postaje članom Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Tu ostvaraje mnoge zapažene uloge, kao npr. Aleksa u "Sumnjivom licu", Dživulin u "Dundo Maroju", Lord u "Machbetu", Estragon u "U očekivanju Godoa" itd.
Filmsku glumačku karijeru započeo je 1957. godine ulogom u filmu "Svoga tela gospodar". Do kraja svoje karijere glumiće u preko 70 filmova. Najpoznatije njegove filmske uloge su one Jože Svetog u "Brezi", švercera satova u "H8", Matije Gupca u "Seljačkoj buni", ludog Boška u filmu "Bitka na Neretvi", intelektualca alkoholičara u "Novinaru", profesora u provinciji u "Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj", te postatističara u "Ritmu zločina" i sveštenika u "Gluvom barutu". Pored igranih filmova glumio je i u televizijskim serijama, kao npr. "Kuda idu divlje svinje", "Prosjaci i sinovi", "Velo misto" te "Jelenko".
Zdravlje mu je ozbiljno načeto u proljeće 1990. godine, kada je doživio prvi moždarni udar. Uprkos bolesti nastavlja glumiti, pa 1991. godine glumi sporedne uloge u "Čarugi" i "Đuki Begoviću". Posljednju veliku filmsku ulogu odgirao je u filmu "Vukovar se vraća kući". Te 1991. godine doživio je još dva moždana udara. Od pozorišta se oprašta tek 1995. godine u pozorištu "Gavella" ulogom u "Dundo Maroju". Nakon nastupa u oproštajnoj predstavi završava u bolnici. Posljedni film u kojem je glumio bio je "Zamrznuti kadar" iz 1999. godine. Od proljeća 2000. godine boravio je u sanatorijumu Gornji grad u Zagrebu sve do svoje smrti 1. januara 2001. godine. Sahranjen je na zagrebačkom groblju "Mirogoj" i to na svoj rođendan.