BANJALUKA - Projekcija filma Džordža Kjukora "Filadelfijska priča" biće održana 31. oktobra, sa početom u 19.30, u Vijećnici Kulturnog centra Banski dvor, a u organizaciji ove ustanove i Udruženja građana "Kultura kulturi".
Riječ je o sada već čuvenoj "Filmoteci" Slaviše Radana, dramaturga, koji o upravo pogledanim filmskim ostvarenjima razgovara sa publikom, a tako će biti i ovaj put.
"Film koji ćemo gledati režirao je Džordž Kjukor. Već smo imali priliku da jedan njegov rad gledamo u okviru 'Filmoteke'. U pitanju je film 'Moja lijepa gospođice', sa Odri Hepbern u glavnoj ulozi - kultna filmska verzija teksta Džordža Bernarda Šoa 'Pigmalion'. Važno je reći i da je zasnovan na istoimenom scenskom mjuziklu autora Alana Džeja Lernera", kaže Radan.
Kao "Moja lijepa gospođice", dodaje Radan, i "Filadelfijska priča" je bazirana na istoimenoj brodveskoj predstavi, ovog puta po komadu Filipa Barija, s tom razlikom što sada nije u pitanju mjuzikl, nego žestoko ironična satira na američko društvo.
"Stoga ću tekst otpočeti navodeći nekoliko citata - možda je to najbolji način za naslućivanje idejne zamisli autora. Majka iz bogate porodice, govoreći o vjenčanju svoje kćerke Trejsi, kaže: 'Dvadeset četvoro na vjenčanju. I 506 ljudi na svadbi. Ne znam kako ćemo s njima bude li padala kiša.' Njena mlađa kćerka, izrazito ironična iako još tinejdžerka, uskače komentarom: 'Trejsi kišu neće dopustiti'", navodi Radan u autorskom tekstu povodom promocije.
Takođe, Radan navodi i dvije rečenice iz razgovora urednika tabloidnog časopisa i kod njega zaposlenog novinara koji za naslovnicu treba da napiše tekst sa gore pomenutog vjenčanja.
"Urednik (domišljajući se kako nasloviti tekst): 'Vjenčanje u visokom društvu…' Na šta novinar, kome je sličnih svinjarija preko glave, odgovara s dozom cinizma: 'Ili šta je sluškinja vidjela kroz ključaonicu…' Dakle, u filmu se portretira ludačka potreba da se zaviri u privatni prostor poznatih i bogatih, što je savršeno obrađeno u 'Slatkom životu' Federika Felinija (tamo je to centralna tema), dok je u 'Filadelfijskoj priči' u stvari veoma snažno polazište za portretisanje raznih karaktera i odnosa koji se ostvaruju među njima", ističe Radan.
Američko društvo, dodaje dramaturg, valjda je i osmislilo postojanje tabloidnih, tačnije, monstruozno lažnih izvora informisanja (u filmu, časopisima), pa je stoga i logično da je kasnije, kroz televiziju, i usavršeno do krajnjih mogućnosti - to je ono što živimo danas.
"A razmislite zašto je danas trend tolikog ulaganja novca u snimanje televizijskih serija, koje već samom svojom formom, kvalitetom nikako ne mogu konkurisati filmu... Što im i nije cilj, da se odmah razumijemo. Dakle, u 'Filadelfijskoj priči' gledamo polaznu tačku onoga čije posljedice živimo danas. Istina, da zaživi kod nas Slovena, skrivenih iza 'željezne zavjese', trebalo je malo više vremena. Ali, ako nešto tako dugo čekate i sa takvim žarom, ono će i doći. I to na žestok način, poput cunamija", navodi Radan, dodajući da smo poslije svega rečenog, konačno, opet bili srećni, i kako podvlači "vratili smo doba Igoovih 'Jadnika' i uskoro smo svi s ponosom igrali Žana Valžana, lica razvučenih u osmijehe".
Radan se poslije svega pita šta je bilo sa kapitalizmom.
"Pa, on je lagano trljao ruke. Dugo je trebalo, ali cilj je postignut - ideja socijalne jednakosti bačena je u vatru. Film je izuzetno zanimljiv u sagledavanju društveno-sociološke komponente jednog društva kao što je kapitalističko američko, izgrađenog na najkrvavijim temeljima u satiranju drugoga. U čemu je možda čak prevaziđeno i britansko - zastrašujuća pomajka američkog društva", jasan je Radan.
Dramaturg u ovom filmu pronalazi i jedan aksiom, odnosno neumjereno sticanje bogatstva i, kako precizira, pljačku, koja je moguća samo uz prevaru i na krvi drugoga (pojedinaca ili kolektiva), što je po njegovim riječima jasno i svakom djetetu.
"Nažalost, u glavama odraslih ljudi je dovoljno da se ova pljačka formalno-pravno legalizuje i onda je sve u redu. A kako onda izaći pred sopstveno dijete i demantovati gore navedenu rečenicu koju će ono da pronađe vjerovatno u svim čitankama ovoga svijeta. I eto problema. A ako nastavimo da se pravimo blesavi ili ako smo kojim slučajem zaista na takvom nivou svijesti da ovdje ne vidimo problem (u šta teško mogu povjerovati), kako je moguće da se uopšte nečemu možemo nadati. Ma i pomisliti da za nas takve može biti kakve nade", ističe dramaturg.
Po njegovim riječima, istorija važi za učiteljicu života, bar za one sa više razuma, kojih, izgleda, nema dovoljno, bar tako ispada.
"Jer, da je drugačije, ne bismo stalno bivali u paradoksu, pošto je očigledno da iz istorije nikad ništa ne naučimo. U udobnim foteljama učimo o borbi naših prethodnika za bolje sutra, a istovremeno nismo svjesni da upravo živimo trenutak u kome je situacija vrlo slična vremenu naših prethodnika, ako ne i potpuno ista. Zastrašujuće ideje monstruoznih globalista o uređenju svijeta iz njihove sebične perspektive dovode nas do gubljenja sve veće količine slobode. Sve su očitije njihove indicije kuda bi oni da nas povedu. Njima ne treba obrazovan narod", podvlači Radan.
U filmu, kako kaže dalje, u jednom razgovoru između novinara, nekadašnjeg pisca, i njegove koleginice, nakon što mu ona saopšti da je pročitala njegovu jedinu knjigu, on kaže: "Znaš šta bude sa djevojkama poput tebe, koje pročitaju moju knjigu? Počnu razmišljati."
"Ovo danas nema veze sa polovima - jednostavno nije poželjno da narod čita, da se zaista obrazuje. Jer će automatski početi i da razmišlja. Stoga je cilj da budemo kao kod Radoja Domanovića - ćorava gomila i pored potpuno zdravih očiju. Zadatak za ostvarenje ovog cilja uvijek preuzimaju mediji sa nacionalnom frekvencijom. Usavršava se koncept zavaravanja naroda glupošću, navikavajući konzumente da ne razmišljaju glavom, tačnije, da prepuste urednicima pomenutih medija da razmišljaju umjesto njih. Dok to u društvu ne postane opšte prihvatljivo, a onda se još i nametne kao standard", rezimira Radan koji dodaje da se sve vrijeme ne prestaje sa širenjem gnusnih, prljavih neistina, s ciljem da se bezbroj puta ponovljene nametnu kao istina.
Sve vrijedno i ozbiljno, po Radanu, na takav način postaje banalno.
"Naročito su kod nas stvari očigledne - sve gledamo iz prve ruke. I biti svjedokom ovakvih procesa a ne imati jasan stav, potkrepljen hiljadama argumenata, zaista je zabrinjavajuće. Možda i suludo. Jer, gore pomenute indicije, izražavaju se na sve primitivniji način, koji se otprilike svodi na najbanalniji mogući slogan 'Ko nije s nama, protiv je'. Zastrašujuće... već dugo vremena, na sav glas je trebalo koristiti onu Šekspirovu - 'Nešto je trulo u državi...'", zaključuje Radan, pozivajući publiku na projekciju ovoga, možda više nego ikada aktuelnog filma.