BEOGRAD - Nakon hvaljenog i nagrađivanog filma "Enklava", reditelj Goran Radovanović vratio se temi teškog života Srba na Kosovu i Metohiji, ovaj put dokumentarnim ostvarenjem "Čekajući Handkea", koji se nalazi u fazi postprodukcije.
"Saznavši da je Petar Handke dobio Nobelovu nagradu za književnost, vinar Srđan Petrović iz Velike Hoče odlučio je da postavi ploču sa reljefnim likom pisca na svojoj vinariji, gdje je slavni pisac više puta boravio. Postavljanje ploče zahvalnosti slavnom piscu u izopštenoj, izolovanoj i getoiziranoj enklavi kakva je Velika Hoča postaje svojevrsna sizifovska akcija koja razotkriva svu dramu života preostalog srpskog stanovništva na Kosovu i Metohiji", glasi sinopsis ovog dokumentarca.
Reditelj Goran Radovanović kaže da je boravak Petera Handkea kod našeg naroda na Kosmetu, u Orahovcu i Velikoj Hoči imao veliki uticaj i na njegovo opredjeljenje da prije sedam godina snimi film "Enklava".
"Tim filmom želeo sam i da iskažem zahvalnost Hadkeu za sva dobra dela koja je učinio prema našem narodu, od svog neupitnog moralnog stava spram ratova na prostoru bivše Jugoslavije do iskrene darežljivosti koja se još prepričava među Orahovčanima i stanovnicima Velike Hoče. Na kraju krajeva, ja sam i filmski vaspitavan i školovan na Novom nemačkom filmu krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog veka, čiji je Handke bio neodvojivi, ako ne i najznačajniji deo", kazao je Radovanović, koji je pored režije i koscenarista za film "Čekajući Handkea". Scenario je, uz njega, pisao i Boris Trbić. Milorad Glušica je direktor fotografije, Nenad Pirnat montažer, dok je za zvuk zadužen Aleksandar Protić, koji je osim Gorana Radovanovića i izvršni producent. Producentkinja je Jasenka Jasniger, a film nastaje u koprodukciji "Nama filma" i kuće "Mir Media".
"Ovo je priča o životu u enklavi, o limitiranosti fizičkog kretanja i komunikacije, o pitanju identiteta i opstanka. Zajedno s Orahovcem, Velika Hoča čini najjužniju enklavu u Metohiji, one su izolovane i okružene albanskom većinom. Postoji ta jednostavna, narativna linija pravljenja spomen-ploče, data u četiri godišnja doba, a ispod nje se odvija priča o životu izolovanih Srba", ističe Radovanović.
On dodaje da je u ovom filmu, za razliku od posljednjeg dokumentarnog filma koji je snimio "Slučaj Makavejev ili proces u bioskopskoj sali" u kom je dominirao audio-zapis, pokušao napraviti priču koja počiva isključivo na slici.
"Dakle, pokušao sam da napravim film koristeći svega nekoliko telefonskih razgovora kao 'dijalog'. Velika Hoča je verovatno jedino urbano srpsko selo sa popločanim ulicama, kamenim kućama i desetak gradskih crkava. Dakle, gotovo mediteranska lepota mesta me uputila na fotografiju kao osnovni element režije. U tome mi je pomogao direktor fotografije Milorad Glušica, sigurno jedan od najznačajnijih srpskih snimatelja", navodi Radovanović.