Pol Gringras je genije kada je riječ o interpretaciji istinskih životnih priča. Od "Krvave nedjelje" (Bloody Sunday), preko "U93" (United 93), do "Kapetana Filipsa" (Captain Phillips), malo je reditelja koji se mogu pohvaliti tako istančanim osjećajem i vještinom za vjerodostojno prikazivanje tragedije i izazivanje saosjećanja.
Njegovo posljednje djelo "22. jul" (22nd of July), koje prati jedan od najmračnijih dana u skorijoj istoriji čovječanstva, kada je desničar Anders Brejvik na Uteji pobio 69 tinejdžera, hrabar je i odvažan film, ali ne i ono što bismo od ovakvog reditelja očekivali.
Gringras počinje priču dan ranije, žonglirajući između Brejvika (Anders Daneilsen), koji u utočištu kuće svoje majke predano planira napade, i tinejdžera koji, nesvjesni šta će im se desiti, u neznanju pristižu na ostrvo, gdje će i skončati. Po završetku brutalnog horora, film se seli u Oslo, gdje priča nekoliko različitih priča u vezi s Brejvikom i ovim stravičnim zločinom. Prva se odnosi na Viljara Hansena (Jonas Strand Gravil), preživjelog tinejdžera koji se oporavlja od svojih povreda i koji, zajedno s porodicom, predstavlja metaforu za Norvešku i njen proces izlječenja, krećući se od traume, preko bijesa, do eventualnog pomirenja. Drugi prati Geira Lipstada (Jon Oigarden), advokata suočenog s činjenicom da brani Brejvika, "najvećeg monstruma Norveške od Kvislinga", dok se treći koncentriše na suđenje, ali i na norvešku preokupaciju islamskom prijetnjom, u tolikoj mjeri da su djelovanja ekstremnih desničara potpuno zanemarena, čime je ovakav napad i omogućen.
Problem ovog filma, i pored plemenite ideje, jeste da mu nedostaju izvjesna rigoroznost, sofisticiranost i intenzitet kakav posjeduju neki drugi Gringrasovi filmovi. Ostaje da se vidi kako će ostala "Netfliksova" izdanja, poput "Rome" Alfonsa Kuarona ili "Balade Bastera Skrugsa" Itana i Džoela Koena, u narednim mjesecima proći.
Ocjena: 3/5
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.