"Poezija" (Poetry), moj prvi film Li Čan-donga, gledala sam jednom, u Motovunu 2010. godine, i još uvijek ga se rado sjećam kao filma koji me je ostavio bez teksta. Trebalo je skoro osam godina ne bismo li dočekali njegovo novo ostvarenje, međutim, čekanje se višestruko isplatilo.
Bazirano na priči Harukija Murakamija, za kojeg slovi da je nemoguć za adaptaciju, "Izgaranje" (Burning) je, usudila bih se reći, jedan od najboljih filmova koji su izašli 2018. godine, ali i prevoda književnog djela za veliko platno.
Sa jedne strane teme koje film obrađuje su opsesija, memorija, ali više u smislu nepouzdanosti sjećanja, te otuđenje, reflektovano kroz živote mladih Korejaca, dok je sa druge strane film u velikoj mjeri zapravo opširna studija klasnih razlika bez čvrste strukture, studija podjele između bogatih i siromašnih, između urbanog i ruralnog i naposlijetku između stvari koje se odvijaju sada, u realnom vremenu, i stvari koje su zauvijek nestale bez ikakvog upozorenja. Ova dihotomija je vrlo spretno prikazana kroz njegova dva centralna lika - Bena (Steven Yeun) i Lija (Yoo Ah-in) - koji u kontakt dolaze poznanstvom Šin Hae-mi (Jeon Jong-seo). Šin je i predmet njihovog interesovanja, što ovom filmu u jednom trenutku daje romantični prizvuk iako nikada nije posve jasno šta film jeste, odnosno nije.
Kao i kod "Srećan kao Lazar" (Happy as Lazzaro), i ovdje se na početku čini da je "Izgaranje" jedna vrsta filma koja u određenom momentu postane nešto sasvim drugo ne ostavljajući nikada dovoljno podataka kako biste ga ukalupili, interpretirali i predstavili kao jednu stvar. Jer, kada je riječ o "Izgaranju", on je možda psiho-triler, možda ljubavna priča, možda drama, a možda i misterija ubistva u kojoj se ubistvo možda čak nije ni desilo.
U tome, ali i u njegovoj atmosferi, te načinu na koji se ikonografija serijskog ubice tretira, leži posebnost ovog filma. U tome, i u Šrodingerovoj mački, koja možda jeste, a možda i nije i čije prisustvo je u velikoj mjeri obogatilo ovaj već ionako bogat film.
Ocjena: 5/5