Nakon fijaska koji se desio prije tačno deset godina, na velike ekrane nam je stigao drugi dio filma "Mamma Mia" (Mamma Mia! Here We Go Again), koji je ovih dana zapalio bioskope širom svijeta.
Iako ovaj hibrid, koji kombinuje prošlost i sadašnjost i istovremeno je i nastavak i ono što mu prethodi, takozvani "prequel" (što se ispostavilo kao jako interesantan metod koji funkcioniše), koristi istu formulu i gotovo neslušljivu muziku grupe ABBA kao svoju podlogu, teška srca priznajem da je reditelju Olu Parkeru pošlo za rukom da napravi ne samo gledljiv, nego čak i simpatičan film. Kao neko ko voli mjuzikle, u čijim narativima je (dobra) muzika sve, a prezire ABBA, ovakva vrsta potvrde značajna je. I nezanemariva.
Osnovna razlika, ona koja je na kraju krajeva i odredila kvalitet i značajno unapređenje istog, ogleda se u rediteljskoj spretnosti da napravi graciozniji film, film koji teče i lebdi, čija se kamera kreće s lakoćom i elegancijom, a koreografija i suprotstavljeni kadrovi uspijevaju da pokretom ispričaju ono što se riječima ne može reći, niti dočarati. Sve ovo doprinijelo je tome da se u priču publika sada može ubaciti, za razliku od prethodnog puta kada smo ismijavali film, umjesto da smo mu se radovali i zajedno sa njegovim likovima pjevali, plesali i smijali se, kao što je to možda sada slučaj.
Za jedan ljetni hit, koji je baziran na mjuziklu i koristi pjesme ABBA kao svoj libreto i glavni narativni kostur, "Mama Mia" je dobar film i kada se sve uzme u obzir uopšte nisam sigurna da li je takva priča, koristeći se takvim sastojcima, mogla biti ispričana bolje.
Nije ovdje riječ o velikom, majstorskom filmskom umijeću, daleko od toga, ali da svijet treba filmove poput ovoga, filmove koji nas izmještaju iz ludila i tragedije, ako ništa onda bar na nekoliko sati, treba. Apsolutno.
Ocjena: 4/5
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.