Dvadeset i drugi "Marvelov" (MCU) film, "Osvetnici: Kraj igre" (Avengers: Endgame) je četvrti i posljednji dio na temu Osvetnika. Nastavljajući se tamo gdje je "Rat beskraja" (Infinity war) stao, u pitanju je sasvim korektan završetak ove sage epskih proporcija, mada moj omiljeni i dalje ostaje ovaj potonji.
Razlozi za takav stav su brojni, a između ostalog, i onaj koji se odnosi na činjenicu da je u prethodnom kompletna ekipa bila na okupu, što se u "Kraju igre" i te kako osjeti, jer šta su "Osvetnici" bez Lokija, Vizije, Bakija itd, pa naposlijetku i Pitera Kvila i ostatka "Čuvara galaksije" koji su prošle godine udahnuli život u ovaj emotivno i fizički napaćeni tim.
Ipak, odluka da se ovaj put ide više i dublje u sam razvoj likova, da se premosti činjenica da se ovdje radi o blokbasteru i superherojskom filmu, da mu se da dobar komad mesa i da se ispriča priča vrijedna pričanja, priča o likovima koje svih ovih godina pomno pratimo, odvažna je i vraća trostruko. Jer "Kraj igre" nije samo jedan u nizu površnih, superherojskih filmova koji nema šta da kaže i prenese svojoj publici. Naprotiv.
Iako su neke od tih odluka nespretne, poput one vezane za Tora (Chris Hemsworth), kojeg ćete ovaj put ili voljeti ili mrziti, ili Klinta Bartona (Jeremy Renner), koji je u prvom činu sveden na kliše (što se tokom filma iznivelisalo, na svu sreću), u globalu, cilj ka kojem "Kraj igre" teži, do određene granice, opravdava sredstvo.
U nastojanju da vam ne pokvarim gledanje i da ne odam ništa, reći ću samo da se "Kraj igre" odlučio na jedan hrabar potez koji uključuje važnu temu koja prošlost i budućnost stavlja na oprečne strane postavljajući ključno pitanje filma - za koji aspekt našeg života se vrijedi više boriti, za ono što je prošlo ili ono što nam tek predstoji?
Ocjena: 4,5/5
(autor je teoretičar i filmski kritičar)