Umetnik nije pozvan da se stavlja na bilo čiju stranu, nego da postavi pitanje ko je kriv za bilo koju vrstu sukoba koju doživimo u životu, kaže srpski glumac Ljubomir Bandović.
Uvijek pristupačan za novinare i dobro raspoložen, Bandović je u zenitu karijere i sa osvojenom glavnom nagradom gran pri "Naisa" u Nišu za uloge u filmovima "Sestre" i "Neprijatelj", došao je u Banjaluku na premijeru filma Dejana Zečevića.
Rođen je u Crnoj Gori, odrastao u Vranju, a da bi se posvetio glumačkom poslu, odlučio je da dođe u Beograd i upiše se na Akademiju umjetnosti. Kada je na Akademiju došao sa 17 godina, budući profesor Vlada Jeftović ga je zaustavio i nije mogao da vjeruje da nije punoljetan. Od tada mu je sve krenulo nabolje, iako još nije riješio stambeno pitanje. Međutim, oženio se slikarkom Tanjom, dobio nekoliko značajnih uloga, prvenstveno u pozorištu, zatim i na filmu i televiziji, a o svemu tome otvoreno je govorio za "Nezavisne novine".
NN:Iako "Neprijatelj" nije ratni film, nego se dešava nakon Dejtona, sama pozadina je ratna. Da li je dosta snimanja ratnih filmova na ovim prostorima?
BANDOVIĆ:Mislim da nije. Uvijek aktuelna tema je zanimljiva za umetnike bilo kog profila, samo je pitanje otklona. Umetnik nije pozvan da se stavlja na bilo čiju stranu, nego da postavi pitanje kao što ovaj postavlja pitanje neke iskonske krivice, ko je kriv za bilo koju vrstu sukoba koju doživimo u životu, bilo kao pojedinci, bilo kao nacija ili bilo koja druga grupacija. Ratnih filmova će kod nas tek biti. Što budemo više godina proveli van rata, toliko ćemo jasnije moći da sagledamo šta nam se dogodilo i zašto smo dozvolili da nas treći posvađa, jer do kulminacije sukoba dolazi kada se umeša treći.
Svoju suprugu sam upoznao na nekoj sedeljci, kada sam pravio pasulj i zatim prao sudove, a ona mi ponudila pomoć, rekao Bandović
NN:Stiče se utisak da jedino srbijanski autori snimaju filmove koji pokazuju "smeće u svom dvorištu". Zbog čega je to tako?
BANDOVIĆ:To je neka vrsta magle koju srpski režiseri imaju pred svojim očima, jer je danas čitavo svetsko javno mnjenje upoznato sa tim da su Srbi genocidni narod. Režiseri nemaju dovoljno integriteta da ispitaju sve istorijske činjenice, nego na osnovu konstrukcije iz sveta ili poluinformacija prave svoje filmove. Kada odemo u DVD klub i uzmemo neki američki film B produkcije, nema agenta CIA, FBI i slično da nije ratovao protiv srpskih terorista. To su prije bili Kinezi, Rusi, Avganistanci… Žao mi je što nemamo dobar istorijski film u novijem periodu, nego se snimaju sve neke dnevno aktuelne stvari.
NN:Nakon "Neprijatelja" ponovo radite sa Dejanom Zečevićem na seriji "Vojna akademija". Šta Vas toliko privlači u radu s njim?
BANDOVIĆ:Serija prati profesionalni život nekolicine kadeta, muškaraca i žena koji su se upisali na akademiju, i njihovih pretpostavljenih. Ja igram kapetana Žarača. Privukla me tematika, jer sam ja iz takve porodice i vaspitavan sam da poštujem uniformu. Kod Zečevića me oduševljava količina poverenja koju ima prema izabranim saradnicima i doza mira koju privatno i poslovno poseduje. Kada vidite vođu da je miran, to se prenosi i na ostalu ekipu.
NN:Nedavno ste dobili glavnu nagradu u Nišu za dvije uloge. Sa druge strane, Vi nemate mnogo filmskih uloga iza sebe. Koliko je zahvalno tako rano dobiti takvu nagradu?
BANDOVIĆ: Nije. Ja sam i na samoj dodeli rekao da mislim da nagradu treba da opravdam. Sada moram da potvrdim sam sebi tu nagradu. Posrećilo mi se da su na jednom festivalu bila dva moja filma potpuno različitih žanrova, gde sam uspeo da ostvarim različite karaktere iz različitih govornih područja i verovatno je to presudilo. Da ju je i neko drugi dobio, bilo bi pošteno. Piksi (Aleksandar Stojković) ju je mogao dobiti za "Neprijatelja".
NN:U posljednje vrijeme ste vrlo popularan glumac i imate mnogo ponuda za uloge, a često se u njima i pojavljujete. Mislite li da ćete možda dosaditi gledaocima takvim učestalim pojavljivanjem?
BANDOVIĆ:To me je strah, jer sada koristim što me mnogo ljudi zove za posao, pošto moram prvo da rešim stambeno pitanje. U Beogradu sam od 1994. godine i podstanar sam. U državi važe fašistički zakoni i što se tiče pušenja u zatvorenim prostorima, a to sve dolazi iz Evrope i nekih nerealnih kredita. Ja sam iskoristio ovaj momenat kada me svi zovu da sakupim neke pare da kupim sebi stan. Možda imam sreće što ne ličim ni na koga ko je trenutno glumac, možda podsećam na neke starije. Trudim se, koliko god da su uloge slične, a najpoznatiji sam po tome da glumim Bosanca i u pozorištu, na TV i filmu. Plašim se rialitija i da mi neko ne ponudi dobar honorar da budem voditelj, jer glumac mora to da radi ako nema drugu soluciju.
Pozorište je poligon gde glumac održava mentalnu snagu i kondiciju
NN:Koji su kriterijumi po kojima birate uloge?
BANDOVIĆ:Prvenstveno kvalitet scenarija i podjela uloga. Jer, ako ću s nekim provoditi 12 sati dnevno, draže mi je da to bude sa dobrim čovekom nego sa dobrim glumcem.
NN:Koja Vam je uloga bila odskočna daska? Da li je to možda rola Akija u seriji "Vratiće se rode"?
BANDOVIĆ:Mislim da je Aki, jer je televizija poseban medij. Kada se pojavite na njoj, svakome ste ušli u kuću.
NN:Mnogo glumite i u pozorištu. Dolazili ste u Banjaluku sa nagrađivanim predstavama "Derviš i smrt" i "Ćeif". Kako sve te uloge stanu u Vašu glavu?
BANDOVIĆ:Ako vas posao zanima, onda ogranizam to sve sam sređuje posle određenih godina, jer odvaja bitno od nebitnog. Mislim da pozorištem nikada neću prestati da se bavim, jer je esencijalno, a drugo, fantastičan je poligon gde glumac održava mentalnu snagu i kondiciju. Dovoljno mi je dva puta da pročitam monolog na dve strane, mogu ga prepričati i neke rečenice citirati. Učim smisao onog što čitam.
NN:Veliki ste gurman i odlično kuvate. Koliko vremena imate za to?
BANDOVIĆ: Sve manje vremena imam za kuvanje. Najviše sam volio da mi je kuća puna i kada mi dođe želja za autorstvo, to sam u kuhinji koristio, a sada ne okupljam ekipu. Zato sada toliko radim da bih prekosutra mogao da od tri meseca, ostalih devet živim kako se meni sviđa.
Iskoristio sam ovaj momenat kada me svi zovu da sakupim neke pare da kupim sebi stan, kaže glumac
NN:Oženjeni ste slikarkom koja razumije umjetnički i boemski način života. Kolika je prednost imati takvog partnera?
BANDOVIĆ:Duboko verujem da nas posao određuje samo ako mi to odlučujemo tako. Ako sam glumac, ne mora značiti da ću biti nepristupačan. Svoju suprugu sam upoznao na nekoj sedeljci kada sam pravio pasulj i zatim prao sudove, a ona mi ponudila pomoć. Bilo mi je bitno da je iz dobre, vaspitane porodice, a čime se bavi, to mi nije bilo presudno. Kasnije se ispostavilo da je ta umetnička linija koja nas povezuje bitna za naš brak. Prije godinu dana imao sam premijeru u pozorištu, gde se prvi put eksplicitno ljubim sa nekom koleginicom. Rekao sam joj da dođe i da će videti to i to, a onda mi kaže da se ne objašnjavam, jer kada me upoznala, bio sam već glumac. Najbitnije je imati punu podršku i poverenje, jer ako ne dođem dve noći kući, zna da igram karte s kolegama, a nisam "u šteti".
NN:Da li vas je Hasan posebno obilježio?
BANDOVIĆ:Kada pročitate roman "Derviš i smrt", ono s kime se najbolje identifikujete je Hasan Dželedžija. Tu ulogu samo treba znati živeti. Retke su rečenice u romanu gde se pominje Hasan, a gde se ne pominje osmeh. Uz pomoć reditelja uspeo sam da razlučim da to nije osmeh iz prepotencije, da on ne gleda ljudima iznad glava, jer vidi da živi u jednoj konstrukciji od života, a suštinski je sebi obezbedio da živi ono što on smatra životom, tako da je korak ispred svih.
Smisao života
NN:Rođeni ste na sjeveru Crne Gore, odrasli ste u Vranju, a živite u Beogradu. Šta ste pokupili iz svih tih krajeva i da li se vežete posebno za neki od tih predjela?
BANDOVIĆ:U raznim razdobljima različito se čovek oseća. Dok sam bio klinac, bio sam strašan lokal patriota, ali sam onda shvatio da sve to što osećam povodom Vranja, Berana... nosim u sebi bilo gde da krenem. U tom smislu je Temišvar moj i Banjaluka je moja, gde god je moja noga kročila čini me čovekom, jer sam sa svih tih mesta poneo neko novo iskustvo. Spoznaja i traženje odgovora je neprekidan proces. Ne bih voleo da znam šta je smisao života, želeo bih možda poslednjeg dana, ali danas kada bi mi to neko rekao, ne znam zašto bih sutra ustao iz kreveta.