Jelena Đokić, rođena Splićanka, studirala je na Cetinju u klasi Bore Stjepanovića. Svojevremeno je poželjela da život provodi u smijehu, zdravlju i novim ulogama. Za sada joj se želja uveliko ispunjava.
Od prvenca u amaterskoj predstavi "Ribarske svađe", preko uloga u komadima: "Konte Zanović", "Ženidba kralja Vukašina", "Škola za žene", "Zločin i kazna", "Čarobnjak iz Oza", "Pipi Duga Čarapa", "Bokeški d-mol", "Jegorov put", "Don Žuan se vraća iz rata", "Leda", pa do "Hazarskog rečnika" i "Šina", prošlo je desetak godina.
Važi za jednu od najperspektivnijih glumica mlade generacije, koja "koracima od sto milja" gradi karijeru, što je rezultiralo brojnim nagradama i prestižnim priznanjima, počev od "Sterijine", preko nagrade "Miloš Žutić", do brojnih pohvala i povelja za najtalentovaniju mladu glumicu na pozorišnim festivalima.
Trenutno sa suprugom Svetozarom Cvetkovićem boravi u Prijedoru, gdje je jedna od glumica u flimu Gorana Markovića "Turneja", čije je snimanje u toku. Sa njima je i njihova osmomjesečna kćerkica Klara, koja im uljepšava svaki slobodan trenutak između setova.
NN: Veoma brzo ste od debitanta postali jedna od najtraženijih glumica.
ĐOKIĆ: Profesionalno sam počela da radim još na drugoj godini Akademije; prvo je počela saradnja sa Dečjim pozorištem, a posle i s Narodnim pozorištem u Podgorici. Tu sam imala desetak uloga. Onda je došlo do "Bokeškog d-mola" Centra za kulturu Tivat, koji mi je doneo pregršt nagrada, uključujući i "Sterijinu nagradu". Te godine je u žiriju bila Vida Ognjenović, koja me je odmah angažovala za njen sledeći komad "Jegorov put". Usledila je ponuda da radim Krležinu "Ledu" u Beogradu i tada sam godinu dana bila na relaciji Podgorica - Beograd. Celu godinu sam živela u hotelima. Tada sam definitivno odlučila da je mesto gde želim da živim i radim Beograd i sada ne igram više u Podgorici, osim tog fatalnog "Bokeljskog d-mola", koji se igra već deset godina.
NN: Vaš prvi film je bio "Sjaj u očima" Srđana Karanovića, tako da ste se ubrzo dokazali i na filmskom platnu.
ĐOKIĆ: Kasting je rađen na prostoru stare Jugoslavije. Ivana Bolandža i ja smo, kao debitanti, dobile glavne uloge. Film je prikazan u Veneciji u glavnoj konkurenciji. Onda je došao film "Diši duboko" Dragana Marinkovića, koji je skrenuo pažnju na sebe zbog raznih pitanja gej populacije kod nas.
NN: Veoma mladi ste se okušali i na filmu i u pozorištu. Gdje je zahtjevnije graditi lik?
ĐOKIĆ: Pozorište je uvek novo dokazivanje jer nema vremena za popravku. Film je neka čarolija gde možeš da ponoviš kadar, ali kad se jednom snimi popravke nema, bez obzira na to što ti se kasnije učini da je to moglo i drugačije da se odigra. To je ta magičnost zaustavljenog trenutka.
NN: Kako ocjenjujete saradnju s Goranom Markovićem?
ĐOKIĆ: Prava je retkost kako on radi. Kad me pitao da prihvatim ovu ulogu, ja sam ga upitala kako ću igrati studentkinju kad imam 30 godina. Tada je rekao: "Jelena, ti meni trebaš zato što si ti dobra glumica." U svetskom filmu mlade glumice čak igraju starije uloge; retko ko igra mlađeg od sebe. Iskreno se trudim da opravdam njegovo poverenje.
NN: Glumite rame uz rame s Mirom Furlan.
ĐOKIĆ: Ona je predivna osoba, glumica koja mi nije bliska generacijski, ali se strašno dobro sporazumeva sa svim generacijama zato što je, kako da kažem, a da ne budem patetična, zaista večna. Nema nikakve daljine među nama; imamo jako otvorenu komunikaciju, bez ikakvih maski, prosto - s njom znaš na čemu si.
NN: Da li Vam je otežavajuća okolnost što ste ovdje s bebom?
ĐOKIĆ: Naprotiv, zadovoljstvo mi je jer slobodne dane koristim za šetnju. Stalno sam vezana za nju, možemo da se družimo, da uživam u šetnjama ovde, pored reke Sane. Uživam u majčinstvu u svakom trenutku. Kad sam na setu, ona je uvek pored mene.
NN: Da li maštate o nekim ulogama koje mislite da bi trebalo da igrate?
ĐOKIĆ: Nemam neke posebne želje jer to stvara opterećenje. Smatram da ne treba ni žuriti jer sve svakako dođe na svoje i ide nekim svojim tokom. Maštanje o nečem što treba da dođe ni u čemu me ne vodi kroz život pa ni u mom poslu.
NN: Da li još imate želju da skačete padobranom?
ĐOKIĆ: Nekako se nadam da će se to i desiti. U filmu "Diši duboko" u scenariju je pisalo da skačemo s bandžijem nas dve glumice. To obično rade kaskaderi, ali mi smo pristale na sve, tako da sam se bacila s nekih 60 metara visine. Bilo je to predivno iskustvo. Tako se nadam da će se i taj padobran kad-tad desiti, makar i da skačem zajedno s učiteljem.
NN: Da li razmišljate o odlasku u inostranstvo?
ĐOKIĆ: Nemaju sve moje koleginice koje su otišle neku veliku sreću; jezik te ograničava i uskraćuje u repertoaru. Uloge naših ljudi se na taj način svode na uloge čistačica, prostitutki, napaćenih žena koje neko maltretira. Bolje je igrati ovde široki repertoar pa nemam volju ni želju da bilo šta menjam. Volim da putujem i odlazak u inostranstvo može biti samo radi zadovoljstva, ali ne i nekog angažmana i potrebe da se tamo dokazujem.
NN: Prije nekoliko godina ste dobili nagradu modne kuće "Zmaj" za najelegantiju ličnost godine. Kako je do toga došlo?
ĐOKIĆ: Ta nagrada nije došla kao rezultat mog oblačenja, već su oni u meni prepoznali neku energiju. Ja sam se te godine pojavila u Beogradu i svojim habitusom, onim što radim na sceni, skrenula pažnju na sebe pa tako i u toj modnoj industriji.
Gorka komedija
NN: Glumačka ekipa "Turneje" je izuzetno jaka. Tu su Dragan Nikolić, Josif Tatić, Sergej Trifunović, Slavko Štimac... Da li to garantuje uspjeh filma?
ĐOKIĆ: To se nikad ne zna. Međutim, smatram da će baš zato što se igra ovde gde se sve to i dešavalo naići na publiku koja će pogledati ovu, kako reditelj Goran Marković kaže, gorku komediju.