Genije sedme umjetnosti Ingmar Bergman, švedski filmski, pozorišni i televizijski režiser, scenarista i producent, napustio nas je prije tačno 18 godina, a smrt ga je zatekla na ostrvu Faro, gdje je živio od početka šezdesetih godina prošlog vijeka, šesnaest dana nakon što je proslavio 89. rođendan.
Danas njegovi obožavaoci, a takvih je širom svijeta mnogo, jer je filmskog obožavaoca upravo Bergman proizveo u filmskog fanatika, obilježavaju punoljetstvo njegove smrti uz, ko zna koji put ponovljene role iz njegovih filmskih klasika na malim i velikim ekranima.
"Njegov život nije bio veći od filma, nego film sam. Kao dijete pravio je sjenke u pozorištu sjenki, a kasnije filmove o svome djetinjstvu. Ingmar Bergman živi na ostrvu Faro, pokraj kojeg prolaze veliki brodovi. Preko šezdeset godina bavi se filmom. Svake subote vodi duge telefonske razgovore s Erlandom Jozefsonom. I šta uopšte reći o Ingmaru Bergmanu, a ne ponoviti se? Njegov TV serijal, snimljen digitalnom tehnologijom, kao svojevrstan nastavak 'Prizora iz bračnog života' opustošio je ulice skandinavskih metropola. Iako se dobrovoljno penzionisao prije više od dvije decenije, on je centar svjetske filmske galaksije", pisao je svojevremeno Dinko Tucaković, filmski kritičar, koji je imao tu sreću da intervjuiše Bergmana u Stokholmu 2003. godine.
Tucaković je svjedočio da je tada vidio u Bergmanu još onog istog dječaka koji pomjera svijeće u pozorištu sjenki iz "Fani i Aleksandera".
"Ovaj put bile su to digitalne slike posljednjeg dijela 'Sarabanda', koji je šokirao Skandinavce - smislom za humor. Možda je humor pravi ključ u kojem ponovo moramo odgledati filmove Ingmara Bergmana, kojem mnogi, pa i šeret Vudi Alen, duguju mnogo", zapisao je Tucaković.
Naspram Tucakovića, sam Bergman je svjedočio o svom djetinjstvu u svojim autobiografskim knjigama.
"Kad sam se rodio, jula 1918, moja majka bolovala je od španskog gripa, a ja sam bio u tako lošem stanju da su me na brzinu još u bolnici krstili. Jednog dana porodicu je posjetio stari kućni ljekar i, tek što me je pogledao, rekao je: 'Ovaj će vam umrijeti od neuhranjenosti!' Tada me baka odvela u naš ljetnikovac u Dalarni. Dok smo putovali vozom, a u ono vrijeme takvo je putovanje trajalo cijeli dan, baka me hranila suvim slatkišima umočenim u vodu. Na kraju puta bio sam gotovo mrtav. Na jedvite jade baka je ipak nekako uspjela da pronađe dojilju, milu, svjetlokosu djevojku iz susjednog sela. Istina je da sam počeo da se oporavljam, ali sam često povraćao i neprekidno osjećao bolove u želucu", zapisao je reditelj u knjizi "Slike: Moj život u filmu".
On svjedoči da je patio od čitavog niza neodredivih bolesti. Stoga nije mogao da se odluči da li da živi ili da umre.
"Iz dubine svijesti uspijevam da prizovem ova stanja: zadah tjelesnog sekreta, mokra odjeća što žulja, meki odsjaj noćne lampe, pritvorena vrata susjedne sobe, duboko disanje dadilje, prigušeni koraci, šapat, odsjaji sunčevih zraka na boci s vodom. Sjećam se svega toga, ali ne i straha. Strah je došao kasnije", ispisaće na stranicama svoje knjige čuveni reditelj, ovim opisima, pokušavši da objasni i potonje filmske rukopise.
Za Bergmana pozorište je bilo vjerna žena, a film strastvena ljubavnica.
U preko 60 filmskih igranih i dokumentarnih ostvarenja za koje potpisuje režiju, bavio se temama smrti, seksualnosti, ludila, usamljenosti, krivice.
S obzirom na to da je za većinu svojih filmova sam potpisao scenario, kritičari ga smatraju predstavnikom "umjetničkog filma" i reprezentom "autorskog modernizma".
Ironično ili, po onoj krilatici da je "najteže biti prorok u sopstvenom selu", upravo očekivano - Bergman je najviše osporavan u rodnoj Švedskoj, gdje su mu decenijama unazad pripisivali komplekse više vrijednosti, porodično nasilje, filonacističku prošlost, društvenu nezainteresovanost, izbjegavanja poreza, opsesiju moći itd.
Za nešto od ovoga bilo je opravdanja, za nešto ne.
Činjenice su da je Bergman, po sopstvenom priznanju, salutirao Hitleru kao srednjoškolac u Njemačkoj 1936. godine, zbog čega je kasnije bio apolitičan, da se filmom počeo baviti u jeku Drugog svjetskog rata te da je prije 1957. godine, kada se svojim remek-djelima "Sedmi pečat" i "Divlje jagode" vinuo u sam vrh svjetskog filmskog džet-seta, u rodnoj zemlji imao tek djelimičan uspjeh.
Od dotadašnjih snimljenih petnaestak filmova, komercijalno su dobro prošli tek "Ljetovanje s Monikom" (1952) i "Osmijesi ljetne noći" (1955).
"Švedska nikad više neće imati umjetnika takve vrijednosti", rečenica je kojom Bergmanovi biografi analiziraju stanje između reditelja i rodne mu zemlje nakon njegovih svjetskih uspjeha, osvrćući se i na to da je, zbog izliva bijesa, znao biti omražen među glumcima svojih predstava.
Za razliku od biografa, poznati filmski kritičar Džon Simon otići će korak dalje.
On će Bergmana proglasiti "najvećim rediteljem kojeg je svijet dosad vidio", obrazlažući da su njegovi filmovi podjednako impresivni u vizuelnom i tekstualnom smislu.
Simon je kritikovao površno shvatanje Bergmana kao redatelja nejasnih, simboličnih, pretencioznih i zagonetnih filmova.
Filozof Irving Singer poredi Bergmana sa Hičkokom - on tvrdi da se Bergman, poput Hičkoka, neće svidjeti onima koji su zainteresovani za površnu zabavu.
"Mejnstrim publici se Bergman može učiniti dosadnim, depresivnim i 'teškim'. Tome u prilog govori i činjenica da Bergmanova mantra glasi - film prije svega mora 'udarati' na emocije gledaoca, a ne na njegov intelekt", kaže Singer.
Bergman je režirao preko 1.070 pozorišnih predstava. Glumci koji su često glumili u njegovim filmovima bili su: Harijet Anderson, Liv Ulman, Gunar Bjernstrand, Bibi Anderson, Erland Josefson, Ingrid Tulin i Maks fon Sidou.
"Iako u slobodno vrijeme najradije gleda soap opere na televiziji i čita ženske modne časopise, postao je neizbježna literatura kako za filozofe i sociologe tako i za mistike. Scenarista, reditelj, samo se ponekad diskretno pojavljivao u sopstvenim filmovima, kao glas iz radio-aparata ili bolesnik u mentalnoj instituciji pored kojeg kamera nezainteresovano prođe", pisao je Dinko Tucaković o trostrukom oskarovcu.