TREBINJE - Novinar Radio Trebinja i publicista Ratomir Mijanović uradio je dokumentarni film “Đe ste pošli đedovi moji” koji govori o hercegovačkim kolonistima u Vojvodini koji su se nakon Drugog svjetskog rata naselili u selu Gajdobra kod Bačke Palanke, te o njihovim potomcima koji i danas njeguju i jezik i tradiciju starog zavičaja.
Nakon nedavne uspješne premijere u Novoj Gajdobri, trebinjska projekcija filma, koji je Mijanović radio oko godinu dana, u stvari je premijerno prikazivanje u Republici Srpskoj i na oba mjesta je izazvala oduševljenje gledalaca.
“Ono što me je ponukalo da uradim ovaj film jeste Osma ofanziva i prilagođavanje naših ljudi na nove uslove života, pa sam želio zabilježiti tu neku priču koja svaku našu porodicu u Hercegovini mora da dirne, jer se dobar dio naših predaka u tim vremenima odvažio na preseljenje u Vojvodinu, ali su do danas zadržali i hercegovačko gostoprimstvo i veliku ljubav prema Hercegovini”, istakao je Mijanović.
Kaže da je, dok je obilazio vojvođanske Hercegovce, stekao utisak da oni više vole Hercegovinu nego oni koji i danas u njoj žive.
“U svakoj njihovoj rečenici je Hercegovina, dolaze često u Hercegovini, a oni koji se sjećaju te kolonizacije posvjedočili su mi da ovaj naš kamenjar često i sanjaju, pa je i na ovo trebinjsko prikazivanje došlo njih sedam – osam, da podrže projekat i da se nastave družiti sa nama kojima je toliko lijepo bilo kod njih da je meni lično jedan dio srca ostao tamo, kod tih plemenitih ljudi”, dodao je Mijanović.
Kaže da je, prema njegovim podacima, oko 250.000 stanovnika Hercegovine, ali i dijelom Bosanaca i Srba sa Kosova i užeg dijela Srbije, tada koloniziralo u Vojvodinu, ali je i njima dio srca ostao u starom zavičaju.
Gojko Kuljić iz Nove Gajdobre je treća generacija koja je iz Berkovića doselila u Gajdobru, ali je i njegov dio srca u djedovom zavičaju i toliko je ukorijenjen tamo da se rado prihvatio da u rodnom selu vodi KUD “Jovan Dučić”, njegujući stare običaje.
“Ja sam rođen tamo, kao i moj otac, a deda i baba su došli 1946. godine u Novu Gajdobru, ali sam odgajan tako da volim stari zavičaj onoliko koliko i rodni kraj, tako da godišnje najmanje deset puta dolazim da li u Trebinje, u Berkoviće, u selo Trusinu, bilo gde da me želja mine”, kaže Gojko, napominjući da KUD “Jovan Dučić” nerijetko priprema koreografije igara iz Hercegovine, ili Bosne, kako bi se i njihova djeca što više vezala za svoje korijene.
Navodi da su Vojvođani dali maksimalno koliko su mogli da se uradi Mijanovićev film upravo iz razloga da djeca ne zaborave ni svoje korijene, ni migracije njihovih predaka koje su za ono vrijeme bile pravi podvig.
Film koji traje 58 minuta, sastoji se od svjedočenja Hercegovaca i Hercegovki koji su kao mali dolazili u ravnu Vojvodinu u Osmoj ofanzivi, a, kako kaže Mijanović, njegova ekipa je snimila oko 40 razgovora.
Na filmu su, osim Mijanovića, radili i tonski realizator Radio Trebinja Zoran Begenišić, postprodukcijski posao Miki Pudarić, ali je podršku pružio i Dragan Mijović iz Udruženja guslara “Vojvoda Nedeljko Vidaković”, te ženska i muška pjevačka grupa Udruženja guslara 'Vojvoda Gligor Milićević' iz Bileće koji su za potrebe filma pjevali hercegovačke pjesme“.