Otac strave i trilera, majstor filmske montaže, napetosti i ambijenta, čudak koji je uživao plašeći tokom snimanja svoje glumce i čovjek koji je u kinematografiji sasvim sigurno pomjerio granice krije se pod imenom Alfred Hičkok.
Rođen 69. avgusta 1899. godine u Londonu u porodici irskih katolika kao drugi sin i najmlađi od troje dece piljara Vilijama i Eme Džejn, Hičkok je bez obzira na veliku porodicu u kojoj je odrastao često govorio da je u djetinjstvu bio usamljen.
S obzirom na to da je rođen nekoliko godina nakon nastanka filma, budući režiser je filmove počeo da gleda kao tinejdžer, a detektivski i horor romani Edgara Alana Poa sasvim sigurno su ga predodredili da u rediteljskom poslu postane "otac strave".
"Ne bih želio da zvučim neskromno, ali ne mogu da ne uporedim ono što sam želio da kažem svojim filmovima s onim što je Po želio da kaže svojim pričama - potpuno nevjerovatna priča ispričana čitaocima izuzetno logično, tako da steknete utisak da bi ista stvar mogla sutra da se dogodi i vama", govorio je Hičkok.
Stresna iskustva iz djetinjstva
Često je naglašavao uticaj koji je na njegovo stvaralaštvo imalo djetinjstvo u Londonu, posebno na filmove u kojima se, s junacima koji često imaju snažno osjećanje krivice, miješaju sreća, strah i humor.
Na njegov rad, kako je i sam rekao, veliki uticaj imalo je i zastrašujuće iskustvo koje je proživio kada ga je kao petogodišnjaka otac zbog neposlušnosti odveo u policijsku stanici, gdje su ga pet minuta držali zatvorenog u ćeliji.
Pored toga što su ga u Holivudu smatrali čudakom zbog bizarnog odnosa prema glumcima, ovaj epitet pripisivali su mu i zbog toga što se ni sa kim nije družio, nego je svo slobodno vrijeme provodio s porodicom.
Svoj neobičan odnos prema glumcima pravdao je još čudnijom izjavom da nikada nije rekao da su glumci stoka, nego je zapravo rekao da bi se prema njima trebalo ponašati kao prema stoci.
Ulazak u svijet filma
U svijet filma ušao je 1920. godine, kada se, nakon što je kao četrnaestogodišnjak poslije očeve smrti napustio Koledž svetog Ignjatija da bi upisao i završio Pomorskoinženjersku školu, zainteresovao za fotografiju i uskoro počeo da radi na filmu.
Te godine se zaposlio u filmskoj kompaniji "Gainsboro Pictures" kao dizajner i pisac međunaslova za nijeme filmove, da bi već 1925. godine s niskobudžetnom melodramom "Vrt zadovoljstva" imao režiserski debi. Reputaciju talentovanog režisera stekao je 1927. godine filmom o Džeku Trbosjeku, a njegov sljedeći film "Ucjena" bio je prvi zvučni britanski film koji je postigao veliki uspjeh.
Proslavio se trilerima i hororima iz tridesetih godina, prvenstveno filmovima "Čovek koji je znao previše" i "39 koraka".
Zahvaljujući brojnim mogućnostima koje je pružala nova umjetnost, kao i njegovom nesumnjivom talentu, munjevito je napredovao.
Godine 1939. prihvata poziv Sleznika, režisera filma "Prohujalo s vihorom", da se preseli u Holivud, da bi njegov prvi snimljeni američki film "Rebeka" doživio uspjeh.
Najpoznatiji filmovi
Njegovi najbolji filmovi svakako su "Ozloglašena", "Prozor u dvorište", "Vrtoglavica", "Sjever - sjeverozapad", "Psiho" i "Ptice".
Karakteristike njegovih filmova su sklonost montaži ili pokretima kamere, crni humor, ironija i cinizam, napetost i šok, izmjena komičnih i tragičnih elemenata, te atraktivna, uzbudljiva i napeta radnja kao maska za dublju, misaonu podlogu djela.
Pored žena njegovog života, majke Eme Džejn Velan, koja je u nekim njegovim filmovima prikazana u vidu ironičnih portreta, supruge Alme Revij, koja se u filmovima pojavljuje kao savjetnik ili pisar, te kćerke Patriše, koja je glumila u filmovima "Veliki alibi", "Stranac u vozu" i "Psiho", njegova velika ljubav bile su plavuše.
Čežnja za plavušama
Volio je nježne, lijepo odjevene plavuše, s lijepo manikiranim noktima. Stalno je govorio da idealna žena za njegove filmove treba da bude suptilna i hladna plavuša, dok je latino stil žena izbjegavao.
Njegova idealna glumica morala je biti porijeklom iz Stokholma, Londona ili Berlina, a smeđokose, riđokose ili crnke nikada nisu imale šanse kod njega.
Kažu da je toliko volio svoje glumice da je poneki put čak i žudio za njima. Ingrid Bergman, Kim Novak, Grejs Keli i Tipi Hedren bile su njegove omiljene muze.
Najomiljenija je, naravno, bila Grejs Keli, koja je s popularnim Hičom snimila tri filma.
Hičkokov cilj je bio da njegove glumice postanu likovi jednog stila, hičkokovog stila, i to mu je polazilo za rukom.
Iako je još za vrijeme života postao izuzetno popularan, većina filmskih kritičara tog vremena nije previše cijenila njegov rediteljski rad.
"Rebeka" je jedini njegov film koji je dobio "Oskara", iako su još četiri njegova filma bila nominovana za to priznanje.
Nagradu "Irvin G. Talberg" za životno djelo dobio je 1967. godine, ali nikad lično nije primio Akademijinu nagradu za životno djelo.
U slučaju čovjeka kao što je bio Hičkok, koji je živio od svog rada i za svoj rad, prestanak snimanja značio je neku vrstu smrtne presude.
Zbog toga su posljednje četiri godine njegovog života bile veoma tužne, a smrt ga je sustigla 1980. godine.
Iako njegovi filmovi nisu uvijek bili zanosni, definitivno je promijenio filmsku istoriju, a u to ime Američki poštanski servis, u saradnji s Američkim filmskim institutom, 1998. godine objavio je poštansku marku posvećenu ovoj neprevaziđenoj filmskoj legendi.