Sa filmom "Doviđenja, kako ste?", kojeg je pripremao nekoliko godina i u kojem je iskoristio mnoge aforizme uz pomoć riječi, ali i slike, beogradski režiser dokumentarnih filmova i bivši novinar Boris Mitić proputovao je pola svijeta gostujući na velikim filmskim festivalima. Ovo je nesuđenom fudbaleru, koji je diplomirao masmediologiju u Kanadi i pet godina radio u beogradskom predstavništvu agencije "France Press" treći uspješni film. Ništa manje uspješni nisu mu bili ni prethodni "Pretty Dyana" i "UNMIK Titanik". Njegov novi film je prikazan na banjalučkom festivalu "Kratkofil", a režiser je drugi put posjetio ovaj festival i pružio mu podršku.
Za "Nezavisne" je pričao o svojim dokumentarcima, prikupljanju sredstava uz pomoć "gerila marketinga" i zbog čega je napustio novinarstvo. Zanimljivo je da je prestao gledati holivudske filmove sa 17 godina, a odnedavno ne gleda ni ostale igrane filmove, jer kaže da pored dokumentaraca oni nisu zanimljivi.
NN: Dugo ste se bavili novinarstvom za strane agencije i napustili ste ga zbog dokumentarnog filma. Zbog čega ste se odlučili na takav potez?
MITIĆ: Kada poredim novinarstvo i dokumentarni film, poredim najlepšu verziju dokumentarnog filma, autorski film sa jednom vrstom institucionalnog novinarstva koji ima mnogo ograničenja. Radio sam za ozbiljne svetske agencije društveno-ljudske teme koje bi mogle da budu objavljene u medijima. Međutim, taj pristup koji je vrlo brz i površan, zasniva se na nekoliko citata, podataka i na jednom ograničavajućem i bezobrazno uproštenom bekraund paragrafu, gde se opisuje situacija. To je s vremenom postalo sve mučnije i ta egzotika putovanja po svetu i regionu, upoznavanja ljudi je postajala sve manje zanimljiva u kontekstu mučnine koja prevladava nerealnim prikazom situacije.
NN: Za sva tri filma koja ste napravili imate mnogo pohvala i nagrada. Imate "nos" za pronalaženje ljudskih priča. Sve filmove ste, ma koliko ozbiljne teme bile, ispričali na jedan satiričan način…
MITIĆ: Jedna vrsta konstante u mojim filmovima je da u stvari pravim jedan isti film, to je priča o ljudima koji su autsajderi i koji imaju fajterski stav da se suočavaju sa svojim problemima. Dijančerosi u "Pretty Dyani" ne kradu, ne kukaju, nego su uzeli automobile, sklepali i dobili novac, struju, ego… U "UNMIK Titaniku" u Prištini se ta ekipa slučajno našla u toj zgradi četiri godine zarobljena u centru grada gde ne smiju da izađu napolje, ali su ipak u psihološkom smislu jaki. I apsurdom i crnim humorom i istrajnošću uspevaju da opstanu tu. Kada bi se prebacili u neki izbeglički kamp, izgubili bi tu energiju i inat koji ih održavaju. Ovaj treći film je aforizam kao gest fajterskog komentara gde ljudi znaju da ne mogu da promene stvari, ali neće da prećute, koliko mogu prokomentarišu. On je vrlo efektan.
NN: Postoji li recept da ljude sa kojima razgovarate "otvorite" za svoje priče?
MITIĆ: Mislim da ljudi osećaju neku vrstu lagodnosti u razgovoru sa drugim ljudima i to se manifestuje pre svega kod dece, jer kada neko priča sa njima, deca ga odmah ili prihvate ili ne. Tako je i sa starijim sagovornicima i neka vrsta kalkulacija i skrivenih namera ne prolazi, jer postoji sa obe strane čista radoznalost i želja za komunikacijom i razumevanjem. Sve filmove sam krenuo da snimam više kao lične uspomene, spontani razgovori su bili bez namera, a kasnije sam napravio celi film. Jedan dobar kriterium je bio da izbegavam ono što rade novinari. Nakon dobijanja citata koji mu treba, odmah isključuje kameru kao da nikada nije bio tu.
NN: Za "Doviđenja, kako ste?" trebalo je mnogo vremena da se svi ti aforizmi prikupe i materijal selektuje. Kako ste se vodili u toj selekciji, pošto su u filmu vidljive zasebne 24 cjeline?
MITIĆ: Glavna tematika od starta je bila srpski satirični aforizam. Iščitao sam oko 300 do 400 knjiga objavljenih kod nas, intervjuisao sam ljude koji pišu o aforistici, međutim, na kraju je sve to izgledalo previše televizijski, banalno i klasično, u odnosu na taj doživljaj kada se pročita i sedne u malom mozgu. Posle dve godine sam sve to batalio i bacio u vodu i nakon mnogo i vrlo radikalnih testiranja i isprobavanja drugih pristupa priči uspio sam da dođem do rešenja, koji je u matematičkom smislu vrlo jednostavan, ali doći do njega je dalek put, ali je vrlo uspešan. Mislim da je to glavna poruka filma, da bilo koja tema, koliko god nezahvalna bila na papiru, može da se istera i da bude gledljiva. A u dokumentarnom filmu, što je najbitnije, filmski jezik dodaje još jednu dimenziju priči, a ne samo preslikava ono na papiru.
NN: Kakve su reakcije publike na mnogobrojnim festivalima?
MITIĆ: "Doviđenja, kako ste?" je prikazan na više od 50 festivala širom sveta i reakcije su vrlo slične, to je pozitivno iznenađenje. To je jedna vrsta poštovanja mom radu i trudu, a s druge strane, poštovanja ludilu u kojem živimo i odbrambenom satiričnom gestu s kojim se suprotstavljamo svom tom ludilu. Situacija je daleko od idealne, ali ljudi vani s poštovanjem to gledaju.
NN: Teško je naći novac za film, za igrani, a posebno za dokumentarni, jer je manje popularan. Vi se snalazite uz pomoć posebne metode "gerila marketinga". Koliko to uspijeva?
MITIĆ: Određena vrsta filmova može da se snimi bez para, gde autor ljude poznaje, gde nema problema sa pristupom, gde nema arhiva i autorskih prava… Prvi film sam montirao na pentiumu 3. Ali ovaj poslednji zahteva samo prvo četiri godine izdržavanja dok se on snima, zatim muzika košta, putovanja koštaju i što se kod nas ne valorizuje, je rad autora, a trebao bih dobijati dnevnicu za rad. Ipak sam uspio da prodam film stranim televizijima, ARTE-u i drugim, dobio sam novac od nekih institucija sa kojima sam krenuo film i danas živim od rezultata krvavog sakupljanja novca za film, ali isključivo od toga živim.
NN: Prestali ste da gledate igrane i holivudske filmove. Zbog čega?
MITIĆ: Igrani filmovi se dosta ponavljaju i rade se filmovi na kalup, posebno sa komercijalnim autorima. Ljudima koji su zasićeni od malena informacija dosadi u jednom trenutku. Dokumentarni film je suprotan, jer prvo u formi nudi novu priču, a zatim u sadržaju i treće znaš da je sve to istina. Kada gledaš takvo nešto, to je potpuno drugačije.
"Pretty Dyana"
"Pretty Diana" je dokumentarni film o Romima sa Čukaričke padine koji stare dijane adaptiraju u vozila za prikupljanje starog papira i karton. Film je nanizao mnoga međunarodna priznanja i prikazan je na više od 40 festivala (na sedam je osvojio nagrade), od Argentine i Jermenije do Burkine Faso, a nastao je po principu uradi sam. Emitovan je na osam nacionalnih televizija, a ušao je u nastavni program Studija vizuelne antropologije.