Nani Moreti je jedan od najznačajnijih italijanskih režisera u posljednje tri decenije. Ljevičarskih pogleda, on je u dosadašnjim filmovima kroz satiru pokazivao svoje izrugivanje savremenoj društvenoj situaciji u Italiji i svijetu.
Osvojio je mnoge nagrade na festivalima širom svijeta, a u filmovima "Kajman" i "April" se bavio kritikom Silvija Berluskonija i njegovom vladavinom. Satiričan prikaz se očekivao i u njegovom novom filmu o Vatikanu pod imenom "Habemus papam".
Ovaj naziv na na latinskom znači "Imamo papu" i te riječi govori kardinal kada se izabere novi poglavar katoličke crkve. Međutim, nasuprot očekivanjima, ovaj film je daleko od onog što nam je do sada nudio Moreti, niti je satira, niti je realističan prikaz katoličke crkve. Režiser nije dotakao ni jedan moderan problem crkve kojim su puno novinski stupci u posljednje vrijeme, od pedofilije do finansijskih skandala.
Priča počinje vrlo obećavajuće, izborom novog pape nakon smrti prethodnog. Nakon što je izabran i dok vjernici čekaju da se pojavi na balkonu iznad Trga sv. Pavla doživljava psihički slom. Angažovan je psihoanalitičar koji vjeruje u nauku, a ne u Boga, da ga vrati u "normalno stanje", ali papa bježi u grad i želi provesti nekoliko dana među ljudima. Scena jedne sesije pred svim kardinalima je možda i najbolja u čitavom filmu. Međutim, kada papa pobjegne u grad, film počinje da se srozava i to tako traje do samog kraja, gdje nas čeka mračan završetak, kojeg je rijetko ko očekivao.
Moreti je stvorio svoj Vatikan u kojem kardinali organizuju prvenstvo u odbojci, igraju karte, gdje se režiser poigrava sa sličnošću zatvoru, što je vrlo vidljivo u filmu. Svi su zatvoreni unutar Vatikana, uključujući i psihoanalitičara i ne mogu ga napustiti. Moreti je pomiješao Frojda, Darvina, Čehova, psihoanalizu i religiju i još mnogo toga pokušavši da odgovori na pitanje kakvu odgovornost ima čovjek koji biva izabran da bude poglavar katoličke crkve, a ne može da se nosi sa tim. Takav pristup i postavljanje pitanja o ljudskoj odgovornosti je potisnulo religiju u drugi plan.
Ono što je najbolji dio filma je raskošna scenografija i kostimografija unutar i van zidina Vatikana, dok je sve ostalo ispod očekivanog nivoa. Glavni glumac Mikel Pikoli, koji glumi kardinala Melvila izabranog za papu, izgleda u svakom trenutku isto, a između njegovih ekspresija radosti i tuge nema razlika. Takođe o njegovoj prošlosti, manama, prednostima ne saznajemo ništa, one ostaje potpuno neistražene. Režiser Moreti je sebi dodijelio sporednu ulogu psihoanalitičara sa zadatkom da "analizira" papu, da bi se na kraju bavio ostalim kardinalima, kojima pokušava udahnuti dozu ljudskosti kakvu ima "običan čovjek". Ovo je prvenstveno muški film, dok jedinu žensku ulogu ima kolegica psihoanalitičarka koju igra Margerita Buj.
Za razliku od "Sinove sobe" pune dramaturških obrta ili satire na italijansku demokratiju u filmu "Kajman", ovo je ambivalentna tragi-komična priča o bijegu pape od samog sebe i jedan tužan portret starije osobe. Film nudi emocionalno iskren kraj koji pokazuje da nisu svi korumpirani, podli i željni zbog moći da učine sve. Međutim, zbog ambivalentnosti, film je izgubio na oštrini koja je bila nužno potrebna da se oživi ova moralna priča.