Legendarni i jedan od ključnih režisera novog talasa Erik Romer, umro je u ponedjeljak u 90. godini. Osim što je bio režiser, filmsku kritiku je zadužio kao urednik kultnog magazina "Cahiers du Cinema". Ostao je upamćen po izjavi da je radije istraživao misli nego akcije.
Rođen je 4. aprila 1920. u francuskom gradu Tuleu, pod imenom Žan-Mari Moris Šerer. Kasnije je za umjetnički pseudonim uzeo ime Erik Romer, prema režiseru Eriku fon Štrohajmu i piscu Saksu Romeru.
U početku je radio kao novinar i profesor književnosti, a onda se počeo baviti filmskom kritikom i zajedno sa Žan-Likom Godarom i Žakom Riveteom 1950. godine osniva časopis "Gazette du Cinema". Iste godine snima i prvi kratkometražni film "Journal d'un scélérat". Časopis prestaje izlaziti iduće godine i tada zajedno s Riveteom i Godarom počinje pisati za "Cahiers du Cinema", ugledni filmski časopis kojem je bio urednik od 1956. do 1963. godine.
Dok je radio kao učitelj, radio je i kao novinar u jednim novinama, pod psudonimom Žilbert Kordie je izdao novelu "Elizabet" 1946. godine. Kasnije je napisao i studiju o Alfredu Hičkoku s Klodom Šabrolom, takođe režiserom, fokusirajući se na Hičkokovu katoličku pozadinu, a knjiga je opisana kao "jedna od najuticajnijih filmskih knjiga nakon Drugog svjetskog rata, bacajući novo svjetlo na ovog režisera". Godine 1957. oženio se Terezom Barbet i s njom ima dva sina.
Svoj prvi dugometražni film "U znaku lava", završio je 1959. godine, a od 1963. do 1972. snimao je filmove iz ciklusa "Šest moralnih priča". Prva dva filma su kratkometražni "La Boulanegre de Monceau" i srednjometražni "La carriere de Suzanne", dok su svi ostali dugometražni filmovi, "Kolekcionarka", "Moja noć kod Maud", "Klarino koljeno", koji je osvojio najviše priznanja na filmskom festivalu u San Sebastijanu 1970. godine i "Ljubav poslijepodne". Prva dva filma su inspirisana filmom i pričom "Sunrise" F.V. Murnaua iz 1927. godine u kojima se oženjeni čovjek, izazvan od druge žene, odupire svojoj žudnji za njom.
"Moja noć kod Maud" dobila je pohvale kritičara, a Romeru je donijela nominaciju za "Oscara" u kategoriji najboljeg stranog filma i originalnog scenarija. Uspjeh je postigao i filmom "Pauline na plaži" koji je osvojio nagradu kritike i "Srebrnog medvjeda" na filmskom festivalu u Berlinu, a "Zelena zraka" je dobila nagradu kritike i "Zlatnog lava" u Veneciji, a na istom festivalu je 2001. godine nagrađen i za životno djelo.
Nakon moralnih priča, Romer je napravio dva filma "La Marquise d'O…" po noveli Hajnriha fon Klajsta i "Perceval le Gallois" po skriptama iz 12. vijeka Kretiena de Trojea. Druga serija filmova je bila "Komedije i putopisi", svaki baziran na različitom putopisu, a nakon toga je snimio i treću seriju u devedesetim "Priče o godišnjim dobima", od kojih je najpoznatija "Priča o jeseni" koja je izašla 1999. kada je režiser imao 79 godina.
Početkom novog vijeka, Romer se vratio periodu drama sa "The Lady and the Duke" i "Triple Agent". Prvi je izazvao kontroverze u Francuskoj, jer je negativno portretisao francusku revoluciju. Romantična drama "Ljubav Astreje i Celadona" iz 2007. godine je njegov posljednji film.
Iako je pripadao novom talasu koji se odlikovao borbom protiv ograničenja klasičnog filma i sam je radio filmove u klasičnom stilu.
"Manje se bavim onim što ljudi rade, a više onim što se dešava u njihovim umovima dok to rade", rekao je Romer.
Njegovi jednostavni filmovi odlikuju se dugim razgovorima likova, bez efekata kao što su muzički saundtrek ili upečatljivi pokreti kamere. Sve je koncentrisano oko inteligentnih likova, a koncentrisao se na prikazivanje kontrasta između onoga što žele i osjećaju i što mogu da imaju. Često je prikazivao svoje junake kako putuju s mjesta na mjesto šetajući, vozeći bicikl i putujući vozom, što je najviše vidljivo u filmu "Le beau mariage" gdje žena putuje stalno između Pariza i Le Mana. U njegovim filmovima su prepoznatljivi pejzaži, predivne plaže, zalasci sunca, plavo nebo, zelena trava i čista voda. Jedan od najtipičnijih takvih primjera je "Priča o ljetu" bez saundtrek muzike, sa slikama plaže, dugim razgovorima i predivnim mladim ljudima.
Američki glumac Džin Hekmen je rekao o njegovim filmovima kako su oni "kao da gledate neku sliku".
Umro je 11. januara sa 89 godina, a uzrok smrti je nepoznat. Bio je primljen u bolnicu prošle sedmice.