Iranski filmovi već nekoliko decenija privlače pažnju svjetske javnosti, prvenstveno na festivalima gdje osvajaju nagrade. Posljednju u nizu je osvojio "Razvod: Nader i Simin" režisera Ašgara Fahradija u Berlinu, za najbolji film i najbolje glumce, a kao kruna uslijedio je Oscar za najbolji film vanengleskog govornog područja.
Iranski film je prvenstveno popularan na zapadu, zbog svoje egzotike, ali i iskrenog prikazivanja odnosa među ljudima i unutar porodica. Nakon Madžid Madžida, Abasa Kiarostamija, Džafara Panahija, koji se trenutno nalazi u zatvoru i drugih režiserskih imena koji su proslavili ovu dalekoistočnu zemlju, Fahradi je prošle godine, koja je bila jedna od kritičnih što se tiče i političke situacije za ovu zemlju, napravio film koji je osvojio simpatije gledalaca širom svijeta.
Riječ je o jednom od najuspješnijih filmova 2011. godine o dva bračna para čije se sudbine igrom sudbine prepliću. Problemi počinju kada Nader ne želi da napusti zemlju, uprkos željama njegove žene Simin, jer se mora brinuti o ocu koji boluje od Alchajmerove bolesti. Njihova kćerka se nalazi na procjepu između njihove odluke i ne želi da joj se roditelji razvedu. U cijelu sitaciju se umiješa još jedan bračni par, jer Nader zaposli vrlo religioznu ženu, Razieh, da se brine o njegovom ocu, s kojom dolazi u sukob….
Problemi počinju kada Nader ne želi da napusti zemlju
Apolitična priča u kojoj ne postoji crno-bijela slika stvarnosti, već je sve mnogo kompleksnije, poput stvarnog života, smještena je u društvo, kakvo je nama relativno nepoznato. Međutim, unutrašnji i spoljašnji sukobi siromašne porodice i one iz više srednje klase su vrlo dobro poznati, jer karakterišu i naše podneblje. Sukob dvije klase je samo jedan od segmenata ovog dramaturški vrlo kompleksnog filma, koji izgleda da ga je vrlo lako napraviti, prvenstveno zbog njegovog minimalizma. S druge strane, emocionalna složenost, dijaloške forme i kompleksnost svakog od likova, uključujući i sporednu učiteljicu, ispituje moralnost svakog od nas i koliko smo u stanju da se prilagodimo ili zatvorimo da bi pronašli pravi put u životu.
U Americi i Evropi je normalna pojava da se ljudi razvode, a u Holivudu je snimljen i odličan film na tu temu "Kramer protiv Kramera". U Iranu, međutim, razvod je rijetka pojava i režiser ima slobodu izraziti oštrinu tog "sukoba" u kojem se porodica raspada i u kojem se narušava stabilnost jedne zajednice i članova u njoj ponaosob, bez da to djeluje pretjerano i melodramatično.
U Iranu razvod je rijetka pojava
Film uvlači u sebe gledaoca na direktan način, jer iako vidimo razjašnjeno poziciju svakog od junaka, naše emocije su pomiješane i ne slažu se sa svakom odlukom koju donose. Gledajući film mijenjaju se sva osjećanja kod gledaoca, a jedino se ne javlja empatija.
Nader i Simin ili glumci koji su ih odglumili uspješno gledaoca ubjeđuju u sve ono što oni proživljavaju, od ljubavi jednog prema drugom, ali i razdora radi različitih ciljeva. Čak ni sudac na kraju ne može da ih kazni, jer su to oni uradili sebi. Posebno je bila zahtjevna uloga djeteta Termeh. Svaki od odraslih govori laž ili skriva istinu, a Termeh završava zarobljena u sredini i najočitija je žrtva. Njeni roditelji navode da žele ono što je najbolje za nju, ali, u pokušaju da je zaštite, oni samo produbljuju njenu povređenost. U jednom slučaju, ona je čak prisiljena lagati za oca Nadera. Posebno u pamćenju ostaje posljednja scena filma u kojoj ćerka na sudu treba da se odluči sa kim će živjeti, a kadar prati roditelje u čekaonici kako odvojeni sa nestrpljenjem čekaju odluku sa odjavnom špicom.
Čak ni sudac na kraju ne može da ih kazni, jer su to oni uradili sebi
Fahradi takođe razbija stereotipe kakve zapadno društvo ima o iranskom narodu, da muškarci tuku i kamenuju žene, da se tamo grade nuklearne bombe, već nam prikazuje jedno ravnopravno društvo u kojem i muškarci i žene imaju isto pravo glasa.
Film "Razvod: Nader i Simin" je optužnica konzervatizmu i istraživanje moći laži, to je sudska drama, ali prije svega to je priča o ljubavi i žrtvi.
(Autor je magistar dramske umjetnosti)