Mladi šibenski dvojac, novinar Ivan Živković i snimatelj Tomislav Krnić, uz pomoć sportskog novinara Tomislava Židaka, snimio je dokumentarni film o Miroslavu - Ćiri Blaževiću, legendarnom fudbalskom treneru.
Židak ih je sa Ćirom upoznao na pripremama bh. reprezentacije u Novom Vinodolskom, pa je tako za temu filma izabran kulminirajući period na klupi bh. reprezentacije, priprema i utakmice između BiH i Portugala u baražu za Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Premijera "Ćire" je bila u Zagrebu, kojoj su prisustvovale mnoge osobe iz javnog života, dok se prikazivanje u BiH tek očekuje.
NN: Film o Ćiri Blaževiću je prikazan u Hrvatskoj, a premijeru u BiH će imati u Sarajevu na SFF-u. Kakve su bile reakcije nakon prikazivanja u domovini?
ŽIVKOVIĆ: Reakcije u Hrvatskoj su sjajne. Po profesiji sam novinar, radio sam u tiskovnim medijima i uglavnom se bavio istraživačkim novinarstvom. Ovo je moj prvi film i prvo pričanje priče snimkama. Uživao sam u stvaranju filma. Bilo je to zaista jedno izuzetno iskustvo, što je u kombinaciji s pohvalama koje je film dobio od nekih ljudi čije mišljenje stvara kriterij razlog zbog čega ću se nastaviti baviti ovim poslom.
NN: Kako je došlo do ideje za film o Ćiri Blaževiću?
ŽIVKOVIĆ: Mislim da je Ćiro Blažević, uz pjevačku legendu Mišu Kovača, najkarizmatičniji lik ovih prostora u posljednjih 40 godina. Rodio sam se 1982. u godini kad je Ćiro s Dinamom osvojio Nogometno prvenstvo Jugoslavije i Zagreb bacio u nezapamćeni trans. Dakle, otkad znam za sebe, znam i za Ćiru. Nitko nije ostao toliko slavan i toliko medijski interesantan kao on. Gdje ćeš bolje teme za prvi film?
NN: Zbog čega ste izabrali samo uzvratnu utakmicu BiH u Portugalu, a niste uzeli čitav njegov život?
ŽIVKOVIĆ: Zato što sam u filmu želio dobiti njegovu emociju i narav. Netko mi je rekao da novinarska formula mog kolege Denisa Kuljiša glasi: "Je... činjenice, bitan je stil"! E, to mi je za film kakav ja želim raditi sjajna paradigma, parafrazirat ću Kuljiša: "Je...š činjenice, želim emocije".
NN: Pročitao sam da ste imali drugačiju viziju filma. Kakva je Vaša vizija bila i šta je promijenjeno?
ŽIVKOVIĆ: Nisam imao drukčiju viziju. Odabrao sam utakmicu s Portugalom jer sam percipirao da će mi ona biti sjajan mamac preko kojeg ću dobiti eksploziju Ćirinih emocija. Lješka je bila dobra, kapitalac je zagrizao udicu. Bila je nekakva ideja da odem do Prištine, Francuske i da snimim nešto u Zagrebu, al' sve bi zapravo bio popratni sadržaj ovoj utakmici. Kad sam vidio materijal koji sam snimio, shvatio sam da za ništa dodatnog jednostavno nema mjesta, te da bi samo štetilo dramaturgiji filma.
NN: Ćiro je poznat kao harizmatična osoba. Da li je bilo problema tokom snimanja ili nekih posebnih zahtjeva sa njegove strane?
ŽIVKOVIĆ: Tko god je kao novinar imao priliku surađivati s Ćirom, zna da ne postoji pristupačnija osoba. Pa on bi umro kad ga ne bi bilo u medijima, to je njegova droga. Ali, koliko god je do sada bio svima pristupačan, nikad nikom nije dozvolio da bude ovoliko blizu kao mi. Na tome mogu zahvaliti mom prijatelju, legendarnom sportskom novinaru Tomislavu Židaku, koji je Ćiri prenio zamisao o snimanju filma.
Problema u vezi sa snimanjem je bilo puno. Samo lud čovjek može krenuti snimati film kako sam ja to napravio. Iz Zagreba sam krenuo s tisuću posuđenih eura i putovnicom i osobnom, koji su istekli. Nisu me pustili preko granice, pa sam u Bosnu ušao ilegalno, zakamuflirajući se u autobusu koji je vozio ljude na sahranu djeda nogometaša Vedrana Ćorluke u Bosansku Posavinu. U tom autobusu sam bio jedini ispod 70 godina. Nakon prelaska granice nisam mogao odmah napustiti autobus, pa sam tako završio na sahrani čovjeka kojeg ne poznajem. Bilo je velikih problema i na ulasku na stadion jer nisam imao potrebne akreditacije, a i FIFA strogo zabranjuje kamere na mjestima gdje sam se želio probiti sa svojom. Ali, to je ipak bio mačji kašalj u usporedbi s prelaskom granice.
NN: Da li Vam je otkrio neke pikanterije iz svog života i ako jeste koje su to?
ŽIVKOVIĆ: Ima nekih pikanterija koje su na filmu. Smisao za humor je bitna osobina Ćire Blaževića i jurio sam takve situacije jer je neduhovit film o Ćiri nemoguć.
NN: Koliko je sveukupno trajalo snimanje i da li je bilo naporno raditi samo s jednom kamerom?
ŽIVKOVIĆ: Snimali smo ga oko pet dana. Bilo je naporno jer Ćiro ima energiju kao da je na 20 red bulova, da ne upotrijebim neku snažniju usporedbu. Rastajali bi se oko četiri ujutro, a ja bih onda sa snimateljem, Židakom i još nekolicinom veselih drugara završio na "jednoj" putnoj u nekakvoj rupi. U osam je već bilo ustajanje i jurnjava za energičnim starcem. Jedna kamera uopće nije bila problem kad je ona u rukama mog prijatelja Tomislava Krnića, jednog od najboljih snimatelja u Hrvatskoj. Posao koji je on odradio je čudesan. Svaka mu čast! Osim njega, na filmu je radio montažer Vladislav Čolić. Nas trojica smo svi iz Šibenika, a četvrti član je bio šibenski zet. Sarajevski pisac Emir Imamović Pirke se u izradu filma priključio u montažerskom dijelu.