Prvi dugometražni film "Beogradski fantom" režisera Jovana Todorovića prikazan je u Banjaluci. Riječ je o poludokumentarnom filmu o Vladi Vasiljeviću, koji je bijelim poršeom izluđivao policiju krajem sedamdesetih godina. U filmu sami akteri tog događaja pričaju svoje viđenje, dok u igranom dijelu glavnu ulogu igra Milutin Milošević i ne progovora nijednu riječ.
Jovan je privukao pažnju svojim studentskim filmovima "Gandor" i "Hu - Čovjek kao armija". Scenario za "Beogradskog fantoma" je uradio zajedno sa Bogdanom Petkovićem i zadovoljan je kako je publika primila film. Posjetio je Banjaluku, bio je član žirija na "Kratkofilu", a predstavio je i novi film.
NN: Pošto vam je "Beogradski fantom" prvi dugometražni film, koliko ste imali problema da nađete finansijska sredstva?
TODOROVIĆ: Finansije smo počeli da tražimo van zemlje, jer je bilo teško da se snimi visokobudžetni film. Nismo poznati u Srbiji i krenuli smo ideju da prodajemo kao dokumentarni film u inostranstvu i na osnovu toga smo dobili neke strane finansije, a onda nam je bilo mnogo lakše da dobijemo i Skupštinu grada Beograda i neke domaće finansije. Kasnije smo se prijavili za "Euroimaž" i dobili tu podršku.
NN: Koliko vam je školovanje na FDU pomoglo u pravljenju filma?
TODOROVIĆ: Drugačije ne bih mogao da ga snimim na ovaj način, jer sam neke od glavnih saradnika upoznao na fakultetu. Najveća blagodet studiranja na akademiji je ta što uspostaviš kontakte. U smislu znanja sve što sam naučio u tom periodu je pomoglo, ne kažem da je to direktno pomoglo, ali radeći sa ljudima filmove i kroz okolnosti bio sam prisiljen da se snađem i naučim mnogo o produkciji i finansiranju, tako da sam i neke studentske filmove morao sam da finansiram.
NN: Zbog čega ste se odlučili za temu Fantoma? Da li je to isključivo zbog njega kao lika ili zbog odnosa policije u komunizmu i buntovništva?
TODOROVIĆ: Mene je specifično privukla priča. Tražim priče o ljudima, to su portreti i ljudi koji imaju problem i konflikt u tome što se trude da svoje viđenje sveta uspostave u svetu u kojem žive. Tako je i Gandor svojevrstan čudak koji ima svoje viđenje sveta, koji je drugačiji od njegovog merila vrednosti, takav je i Kinez Hu, koji živi u Beogradu, a na sličan način i Fantom koji ima svoje viđenje stvari koje želi da radi. Time pokazuje nešto što je sloboda, a to je živeti zaista onako kako želite, kako kaže Gandor pri tom bolno ne ugrožavajući nekog drugog. S druge strane, Fantom ima filmične elemente, poput jurnjave automobilima i milje sedamdesetih godina.
NN: Niste na umu imali politički kontekst tog perioda?
TODOROVIĆ: Jedini arhivski materijal na filmu je kada Tito dolazi na Kubu i kada se vraća. Nisam htio da pravim političku priču većom nego što ona realno jeste. Ima političku implikaciju za neke ljude i gledaoce koji su bili politički aktivni, međutim, puno ljudi to vidi na način "gledaj ga šta radi čovjek". Svaki socijalistički sistem je prevashodno političko-ideološki sistem i svaki kriminalac je politički aktivista. U tom domenu je politička priča, ali Fantom nije bio politički svjestan niti je imao takve pretenzije. U filmu se pojavljuje i Momo Selić, koji je bio politički zatvorenik, koji priča o tome, ali je tu Tito kao vremenska referenca kraja jedne ere i početka druge ere. Ono što jeste bila politička dalja implikacija jeste pritisak na policiju, kada u sceni Rade Milenković dolazi ispred zgrade tadašnjeg Izvršnog veća i doživljava pritisak od jednog političara. A na Slaviji je živio jedan političar koji nije mogao da spava i želio je da se to završi. Ne verujem da je ova priča ikada došla do Tita, jer mislim da su gradske strukture imale pritisak da ne smeju da dozvole da se nešto tako događa, posebno jer je imalo takav veliki odziv u publici.
NN: Mnogi policajci, poput Fanđa, i danas žive u tom periodu. Kako ste ih uspjeli nagovoriti da razgovaraju o tom događaju?
TODOROVIĆ: Neki su hteli da pričaju, a neki nisu. Trebalo je dosta vremena dok smo stekli poverenje tih ljudi, da mi želimo na častan način da napravimo film. Mislim da su vrlo zadovoljni, pa čak i Fanđo, kojem do zadnjeg trenutka nisam rekao da sam stavio da puca na porše, a tu informaciju nisam dobio od njega. Trudio sam se da nađem meru i bez obzira na to koliko je on negativno prikazan, njegova žena mi je bila vrlo zahvalna što sam ga oživio i vratio duh tog vremena i što je ponovo u centru pažnje.
NN: Scene potjere su snimane noću i autentične su kao i one koje su stvarno bile, kao i marka poršea?
TODOROVIĆ: Porše je targa s 911, mlađi je dvije godine nego što je ogrinalan i bio je plavi, pa smo morali da ga prefarbamo u bijelo. Snimano je i na identičnim lokacijama oko Slavije, a kako je Skupština grada pomogla snimanju, ključni dio ekipe je bila cisterna koja je polivala ulicu, jer smo tako dobijali refleksiju vlažnih ulica za dodatno svetlo. Kreativni deo je bila i policija koja je pomogla u sklanjaju automobila i krčenju ulica i uprkos svojoj ulozi u filmu, oni su pomogli da se napravi film.
NN: Zašto ste se odlučili da glavni glumac ne progovori nijednu riječ u filmu?
TODOROVIĆ: Mislim kada bi progovorio da ne bi više bio fantom. Hteo sam da napravim film o fantomu, koji će zadržati tu neku mistiku o njegovom liku i on će ostati neki misteorizni junak. Ostavio sam dosta toga nedorečenog, što mislim da je dobro rešenje, jer sam hteo priču o Fantomu, a ne o Vladi Vasiljeviću.