Nadir Bouhmouh bio je u nevjerici nakon što je u martu 2012. saznao za samoubistvo mlade Amine Filalis. Šokiran time što je mlada djevojka sebi oduzela život, nakon što ju je sudija vjenčao za njenog silovatelja. Šokiran, što kao Marokanac nije ni znao za članak 475 marokanskog zakona, koji je omogućio ovo vjenčanje.
Aminina priča i medijski izvještaji dali su ovom 22-godišnjem studentu, aktivisti za ljudska prava i režiseru materijal za njegov drugi dokumentarani film, koji je postao simbol za borbu protiv seksualnog zlostavljanja u Maroku. Film „475: Kad brak postane kazna“, finansiran je od strane internet korisnika iz cijelog svijeta preko Crowdfundinga (internet stranica preko koje se može donirati novac), a sniman bez dozvola. Ovaj pothvat je žiri Bobsa, DW-nagrade za online aktivizam, nagradio zbog „izvrsnog primjera društvenog angažmana na internetu“.
Presuda s tragičnim posljedicama
Nadir Bouhmouh i njegova filmska ekipa htjeli su rasvijetlili događaje Amininog tragičnog života. Masovni mediji sedmicama su prenosili priče o Amininim nesrećnim roditeljima, zlobnom zlostavljaču te o „varvarskom zakonu“ zbog kojeg se Maroko činio kao srednjovjekovna država.
„Nama je bilo jasno da je problem mnogo složeniji“, rekao je režiser.
Zbog nedostatka dokaza za počinjeno silovanje, sudija u gradu Larache na sjeveru Maroka, primijenio članak 475, koji dopušta da se u slučaju otmice maloljetnice, žrtva može udati za svog otmičara. A zapravo se pod „otmicom“ misli na silovanje.
„Sudija je u skladu sa zakonom naredio vjenčanje, a roditelji su se složili“, objašnjava jedna od članica snimateljske ekipe Houda Lamquaddam. Samo na taj način je bilo moguće sačuvati ugled porodice. Djevojku niko nije pitao što misli o toj odluci. Godinu dana nakon vjenčanja Amina se otrovala.
Patrijarhalno društvo
Amininočajni gest izazvala je talas gnjeva u Maroku. Organizacije za prava žena zahtijevaju ukidanje članka 475. No, u ovom slučaju nije samo problem u zakonima, naglašava mlada Houda Lamquaddam. „Radi se o kulturnom problemu. U seoskim krajevima se na ovaj način aranžuju mnoga vjenčanja – i bez sudije“.
Potrebno je mijenjati mentalitet, a ne zakone, potvrđuje i Nadir Bouhmouh. Prema novom ustavu koji je usvojen 2011. žene i muškarci teoretski imaju jednaka prava u Maroku. Međutim, u praksi je društvo još uvijek pod jakim uticajem patrijarhata.
Druga žrtva
Opseg problema postaje još jasniji kada je filmska ekipa posjetila Aminino rodno selo. Chouâa, druga supruga Amininog oca, pred kamerama govori o fizičkom i seksualnom zlostavljanju koje trpi u braku.
„Svako u selu je znao da je žrtva porodičnog nasilja“, prisjeća se Houda Lamqaddam. „Ali niko nije ništa preduzeo“. Silovanje u braku se u Maroku ne kažnjava, takvo što ne postoji u zakonima, nastavlja Houda. „S filmom smo htjeli pokazati da su takvi slučajevi vrlo česti.“
Houda Lamqaddam i sama je kao 17-godišnjakinja bila žrtva silovanja.
Građanski neposluh
Nadir Bouhmouh je siguran da muškarci mogu igrati vrlo važnu ulogu u borbi za ženska prava. Od masovnih protesta 2011. stvari se počinju mijenjati, smatra mladi režiser, koji je svoj prvi film „My Makhzen and Me“ posvetio mladim Marokancima koji teže demokratiji.
Sa svojom ekipom, koju čine mladi studenti poput njega „koji žele promjene“ osnovao je „Guerilla Cinema“.
U uvodu filma „475“ najavljuju: „Ovaj film je ilegalno produciran, kao akt građanskog neposluha i borbe za slobodu mišljenja i umjetnosti u Maroku“.
Od objave filma početkom 2013. slobodno je dostupan na internetu.
A Amine Filali još dugo će ostati u kolektivnom sjećanju. Ali, ekipa filma želi da u sjećanju javnosti to bude više nego tragična sudbina samo jedne djevojke.