Saša Karanović je reditelj i magistar filozofije iz Banjaluke koji je pažnju javnosti skrenuo nagradama na Sarajevo film festivalu (SFF) i na "Kustendorfu".
Žiri SFF-a prije nekoliko godina prepoznao je kvalitet u njegovom kratkom filmu "Oj, Krajino", a čelnici "Kustendorfa" specijalnom nagradom ove godine nagradili su njegov film "Kostakurta", koji je ujedno ušao u selekciju ovogodišnjeg SFF-a. Publika Sašu Karanovića poznaje i kao pisca filmskih kritika na jednom od banjalučkih portala, a o svojim filmovima, kao i o stanju u filmskoj industriji danas i ovdje, ovaj reditelj govorio je za "Nezavisne".
NN: Vaš novi film "Kostakurta" nosi podnaslov "Bajka o Satankrajini". Bavite se istom Krajinom kao i u filmu "Oj, Krajino"?
KARANOVIĆ: Uvijek je u pitanju ista Krajina za mene, ali ako me pitate koja i kakva je to Krajina, tu vam mogu reći samo to da praveći ove filmove i sam pokušavam dati odgovor na to pitanje. To je definitivno ono geografsko i istorijsko područje koje zovemo Bosanska Krajina sa kojom je onda uvezana i istorija vojne Krajine. To je uvijek moj pokušaj da izrazim, naravno, prvo sebe i svoju istoriju, ali uvijek sa mišlju o kolektivnoj istoriji nas Krajišnika. Priče ta dva filma dolaze iz sasvim drugačijih izvora i drugačijih briga, ali sam obje uvezao u svoju preokupaciju Krajinom. Vjerovatno sve što ikad budem radio će biti dio iste preokupacije jer istu doživljavam kao pitanje postavljeno sebi o sebi. Možda zvuči solipsistički, ali kad bih se usudio govoriti o Krajišnicima, a da sebe ne smatram istim i da u isto vrijeme ne govorim o sebi, mislim da se ne bih najbolje proveo na ulici. Tako da, ako se nekom ne sviđa moja Krajina (u nastajanju), neka bude da govorim isključivo o sebi i svojoj široj familiji (neka Karanovići flertuju sa Satanom), a svi ostali neka ostanu divni, krasni, plemeniti i epski preuzvišeni za pitanja - to je sasvim u redu što se mene tiče.
NN: Recite nam nešto više o filmu? Riječ je o kratkom metru?
KARANOVIĆ: Film traje 27 minuta, dakle kratki metar. Bio je već u nekoliko takmičarskih selekcija za kratkometražni film - "Kustendorf", Martovski festival i sada Sarajevo film festival. To su svega tri festivala, što znači da film nije baš dobro prošao kod festivalskih selektora i upravo vam to može najviše reći o njegovom (javnom) životu. Žanrovski je negdje na pola puta između nekog atmosferičnog horora i crnohumorne drame. Film nije "zagledan", nije spor, nije "zamišljen", nije meditativan, već je poprilično konvencionalno osmišljen na tragu svog žanrovskog. Ono što jeste neobično u njemu je upravo ta moja Krajina, koju sam za sada nazvao Satankrajinom, otvoreno naglašavajući da se radi o obrtanju i iskrivljenju naših temeljnih vrijednosti - slobodoljublja, atavizma, odanosti...
NN: Uskoro putujete na SFF. Na jednom od prethodnih festivala već ste bili nagrađeni. Kakvo je Vaše mišljenje o SFF-u i kakve emocije gajite prema Sarajevu s obzirom na to da se radi o Vašem rodnom gradu?
KARANOVIĆ: Da, već sam nagrađen na istom festivalu. "Oj, Krajino" je prije nekoliko godina dobio nagradu za najbolji bh. studentski film. Tada nisam išao na festival, tako da vam ne mogu govoriti o iskustvima. Identična situacija je i sa mojim odnosom prema "rodnom gradu". Kad me pitaju odakle sam, ja obično odgovaram da sam izbjeglica i bude nekog skaradnog ponosa u mom glasu kad to izgovorim. Na to izbjeglica nekad i dodam "što znači da sam Banjalučanin". Rodnog Sarajeva se ne sjećam, a poslijeratno Sarajevo ne poznajem. Tako da ću tek razviti konkretne emocije prema tom gradu pa možemo nekad kasnije pričati o njima.
NN: Koliko novca i živaca košta danas snimanje jednog pristojnog filma u Republici Srpskoj?
KARANOVIĆ: Primarni i većinski finansijer filma "Kostakurta" je bio Filmski centar Srbije - 1.800.000 dinara smo dobili. Tamo smo konkurisali uz pomoć profesora Predraga Velinovića i njegove producentske kuće "Sirius film". Mislim da se scenario dopao komisiji FCS-a, a posebno Dejanu Ognjanoviću (The Cult of Ghoul, Poetika horora) koji je naslutio neki krajiški horor u "Kostakurti". Nakon FCS-a, dobili smo i podršku Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske - mislim da je to bilo nekih 10.000 maraka. Izvršni producent filma je bila naša "Bosonoga produkcija". Kad odbijete poreze i slične stvari, film nas je izašao oko 35.000 maraka i opet nam je nedostajalo novca pa smo nadoknađivali iz sopstvenih džepova. Toliko negdje i košta snimanje pristojnog kratkog filma. To naravno ne mora da bude slučaj, ali ako pričamo o nekom standardu produkcije gdje računate na profesionalne glumce, na njihove plate, prevoze, smještaje, na iznajmljivanje lokacija, opreme, na plaćanje snimateljske ekipe i svih njihovih troškova, onda to mora biti slučaj i onda vam treba još novca. Što se živaca tiče, ni njih nikad dosta jer u suštini vodite cirkus od bar tridesetak ljudi, a svaki minut koji izgubite košta vas neku svotu novca koji vam je neko povjerio da nešto napravite.
NN: Magistar ste filozofije i apsolvent režije na Akademiji umjetnosti. Koliko je Vaše znanje iz ove prve oblasti primjenjivo na filmu?
KARANOVIĆ: Nikad ne mogu odvojiti nekakve oblasti ni u sebi ni u kulturi da mogu pričati o oblasti filozofije i oblasti filma. Ako vas "muče pitanja", kako kaže "Ritam srca", onda kopate i grebete nemilice - filozofija, književnost, umjetnost, istorija, antropologija, prirodna nauka, jezici, šta god. Film je doskoro bio ultimativno sredstvo ironisanja, sabiranja i uopštavanja svjetske kulture - ovaj kvalitet dijeli sa filozofijom. Bio je ultimativni "pop" onoga što zovemo pop kulturom. Imajući to na umu, tačno je da imate odgovornost za sve što izaberete predstaviti na filmu jer filmom promovišete stvari u taj ultimativni eter. Tako da pomaže kada vidite i znate što više, da biste mogli biti što odgovorniji, da vam što manje promakne. A nikad mi se nije nešto doimalo da budem neki Romer ili sličan njemu pa da pravim nekakav filozofski esej filmskim jezikom. To su mi uvijek bili smorni filmovi. Radije ću biti Sem Fuler, pa i Daglas Sirk.
NN: Bili ste asistent režije prilikom snimanja serije "Kosti". Kakva iskustva nosite sa snimanja i kolika su Vaša očekivanja od ove serije? Da li će drugi dio banjalučke trilogije nadmašiti uspjeh prvog dijela?
KARANOVIĆ: "Kosti" će definitivno nadmašiti "Meso". To mi je bilo jasno već u pripremama, potvrdilo se tokom snimanja, a sada kad zavirim u montažu kod Hajduka (Saša Hajduković) i Karakaša (Saša Karakaš), nemam nikakve sumnje. "Meso" je bio pionirski projekat i koliko god kvaliteta tu bilo, njegov najveći značaj je taj pionirski. Jer kao što ne možete naučiti orati čitajući knjige, tako ne možete naučiti praviti ni filmove ni serije ako ih nemate priliku praviti što više i što ćešće - džaba nagledanost, džaba načitanost. Tako da sve što smo vidjeli da smo propustili uraditi na "Mesu", uradili smo na "Kostima". Ovo govorim kao pomoćnik reditelja, za svoj dio posla, ali slobodno mogu reći i za Hajduka jer znam koliko je on bolji i veći reditelj sada. Dakle, napredujemo. Napreduje "Bosonoga produkcija", napreduje "Nomad film" i nadam se da ćemo tako i nastaviti, a pozivam sve koji će čitati ovo da se nadaju sa nama i da budu uz nas.
NN: Godinama se priča o osnivanju filmskog centra Republike Srpske, a konkretnih rezultata nema. Da li je problem samo u novcu ili postoji još nešto?
KARANOVIĆ: Osim "Dobro jutro, komšija", jedini filmski i serijski sadržaj koji dolazi iz Republike Srpske je onaj koji mi proizvodimo. Onda pogledajte, recimo, "Kosti" i shvatite da je producent "Kostiju" Radio-televizija Srbije, koja će i emitovati seriju. Eto, poprilično prosta jednačina ako se pitate ko i koliko brine o filmu kod nas.
NN: Planovi za naredni period?
KARANOVIĆ: "Bosonoga" snima dalje. Čim smo završili "Kosti", odmah smo ušli u idući projekat. O njemu ćete uskoro čuti pa ćemo nastaviti ovaj razgovor, ako bog da.