Snimati filmove za mene, najprije i prije svega, znači ispričati priču. Ta priča može biti nevjerovatna, ali ne treba nikada biti obična. Poželjno je da bude dramatična i humana. Drama, to je život iz kojeg su isključeni svi dosadni trenuci, riječi su Alfreda Hičkoka, slavnog američko-britanskog režisera, majstora filmske montaže, napetosti i ambijenta.
U karijeri dugoj šest decenija režirao je preko 50 filmova i stekao status jednog od najpoznatijih i najcjenjenijih filmskih reditelja svih vremena.
Svojom originalnošću i vizionarstvom uticao je na velik broj filmskih reditelja, producenata i glumaca, a upamćen je i kao čudak koji je tokom snimanja plašio svoje glumce i govorio da ih treba tretirati kao stoku.
Rođen je 13. avgusta 1899. godine u Londonu, u porodici irskih katolika kao drugi sin i najmlađi od troje djece Vilijama i Eme Džejn.
Iako je imao prilično brojnu porodicu, a kasnije veliki broj saradnika, govorio je da je u djetinjstvu i tokom života bio prilično usamljen.
S obzirom na to da je rođen nekoliko godina nakon nastanka filma, u sedmoj umjetnosti uživao je još od ranog djetinjstva.
Detektivski i horor romani Edgara Alana Poa usmjerili su ga da u rediteljskom poslu postane otac strave i trilera.
"Ja sam filantrop: pružam ljudima ono što oni žele. Ljudi vole osjetiti užas i strah", govorio je kasnije.
Često je naglašavao uticaj koji je na njegovo stvaralaštvo imalo djetinjstvo u Londonu, kao i zastrašujuće iskustvo koje je proživio kada ga je kao petogodišnjaka otac zbog neposlušnosti odveo u policijsku stanicu gdje su ga pet minuta držali zatvorenog u ćeliji.
Režiserski posao započeo je 1920. godine u Engleskoj pod uticajem njemačkog ekspresionizma.
Te godine se zaposlio u filmskoj kompaniji "Gainsboro pictures" kao dizajner i pisac međunaslova za nijeme filmove, da bi već 1925. godine sa niskobudžetnom melodramom "Vrt zadovoljstva" imao režiserski debi. Reputaciju talentovanog režisera stekao je 1927. godine filmom o Džeku Trbosjeku, a njegov film "Ucjena" bio je prvi zvučni britanski film koji je postigao veliki uspjeh.
Proslavio se trilerima i hororima iz tridesetih godina, prvenstveno filmovima "Čovjek koji je znao previše" i "Trideset devet koraka".
Zahvaljujući brojnim mogućnostima koje je pružala nova umjetnost, kao i njegovom nesumnjivom talentu, munjevito je napredovao.
Godine 1939. prihvata poziv Dejvida Sleznika, producenta filma "Prohujalo sa vihorom" da se preseli u Holivud. I njegov prvi američki film - "Rebeka" doživio je svjetski uspjeh.
Filmovi koji su obilježili njegovu karijeru svakako su: "Ozloglašena", "Prozor u dvorište", "Vrtoglavica", "Psiho" i "Ptice".
Pored elemenata strave i fantastike, njegova djela puna su "uvrnutog" humora.
U njima se uglavnom prikazuju nevino optuženi protagonisti u okolnostima i situacijama koje su van njihove kontrole i moći poimanja.
Jedna od uobičajenih tema njegovih filmova je i analiza muško-ženskih odnosa pri čemu je dominantan njegov cinični stav prema tradicionalnim romantičnim vezama. Zanimljiv je njegov lični odnos prema vezama.
"Flertovi su nalik na filmove: razvijaju se samo u mraku", "Ljubav je partija karata, gdje svi varaju. Muškarci - da bi dobili, a žene - da ne bi izgubile", te "Srećno oženjen je samo onaj čovjek koji razumije svaku riječ koju njegova žena nije rekla", govorio je.
Iako je Hičkok za života postao izuzetno popularan, većina filmskih kritičara tog vremena nije baš previše cijenila njegov rediteljski rad.
"Rebeka" je jedini njegov film koji je dobio "Oscara", iako su još četiri njegova filma bila nominovana za to priznanje.
Godine 1967. dobija nagradu "Irving G. Talberg" za životno djelo, ali nikada lično nije primio Akademijinu nagradu za životno djelo.
Kritičari francuskog novog talasa, pogotovo Fransoa Trifo, među prvima su ukazali na činjenicu da Hičkovovi filmovi, osim zabavljačke funkcije, imaju i umjetničku vrijednost, a Hičkoka proglašavaju vrhunskim autorom otkrivajući njegovu stilsku originalnost i sadržajnost.
Hičkok je bio jedan od prvih filmskih reditelja na kojem su primijenili svoju autorsku teoriju koja naglašava centralnu ulogu reditelja u procesu pravljenja filma.
Ipak, najviše zahvaljujući njegovoj popularnosti, markantnoj pojavi u javnosti, te visokom stepenu kreativne kontrole nad filmovima koje je snimao, mnogi filmski reditelji su izašli iz anonimnosti i postali poznati široj javnosti.
S obzirom na to da je život posvetio snimanju filmova, prestanak rada, četiri godine prije smrti, teško je prihvatio.
Vitešku titulu od kraljice Elizabete Druge dobio je 1980. godine, na Novu godinu, a samo četiri mjeseca kasnije, 29. aprila, umro je od prestanka rada bubrega u svom domu u Bel Airu u Los Anđelesu.
Ipak, njegova smrt nije označila kraj njegove slave. Naprotiv! S ciljem da ovaj genij ne bude zaboravljen, Američki poštanski servis, u saradnji sa Američkim filmskim institutom, 1998. godine objavio je poštansku marku posvećenu njemu.
Izbor iz filmografije
Nijemi filmovi
"Broj trinaest" (1922)
"Žena ženi" (1922)
"Strašna pustolovina" (1924)
"Hulja" (1925)
"Zgažena čednost" (1925)
"Vrt zadovoljstva" (1925)
"Nesigurna vrlina" (1927)
"Farmerova žena" (1928)
"Šampanjac" (1928)
"Stanovnik ostrva Mana" (1928)
Zvučni filmovi
"Ucjena" (1929)
"Ubistvo" (1930)
"Trideset devet stepenica" (1935)
"Ozloglašena" (1946)
"Prozor u dvorište" (1954)
"Psiho" (1960)
"Ptice" (1963)
"Pocijepana zavjesa" (1966)
"Mahnitost" (1972)
"Porodična zavjera" (1976)
Prepoznatljivi stil
S obzirom na to da je imao vrlo visoke kriterijume, Alfred Hičkok teško je pronalazio scenariste koji su "na nivou zadatka".
Iako je radio sa talentovanim piscima kao što su Rajmond Čendler ili Džon Majkl Hejs, vrlo rijetko im se obraćao kao sebi ravnim.
"Pisac i ja isplaniramo cijeli scenario do najsitnijih detalja i kad to uradimo, jedino što preostaje je da bude snimljen film. U stvari, to se dešava samo u slučaju kada je osoba koja ulazi u studio svjesna da se mora nositi s kompromisima. Zapravo, romanopisac daje sve od sebe upravo zbog toga što ne mora da se bakće glumcima i svim tim stvarima", govorio je Hičkok.
Posebno kritičan bio je prema glumcima i glumicama, a braneći se od optužbi da je izjavio "glumci su stoka", rekao je: "Nikada nisam rekao da su glumci stoka, rekao sam da ih treba tretirati kao stoku".
Ljubav prema plavušama
Pored žena njegovog života, majke Eme Džejn Velan, koja je u nekim njegovim filmovima prikazana u vidu ironičnih portreta, supruge Alme Revil, koja se u filmovima pojavljuje kao savjetnik ili pisar, te kćerke Patriše, koja je glumila u filmovima "Veliki alibi", "Stranac u vozu" i "Psiho", njegova velika ljubav bile su plavuše.
Volio je nježne, lijepo odjevene plavuše, s lijepo manikiranim noktima. Stalno je govorio da idealna žena za njegove filmove treba da bude suptilna i hladna plavuša, dok je latino stil žena izbjegavao.
Njegova idealna glumica morala je biti porijeklom iz Stokholma, Londona ili Berlina, a smeđokose, riđokose ili crnke nikada nisu imale šanse kod njega. Toliko je volio svoje glumice da je poneki put čak i žudio za njima. Ingrid Bergman, Kim Novak, Grejs Keli i Tipi Hedren bile su mu omiljene muze. Najomiljenija je, naravno, bila Grejs Keli, koja je s popularnim Hičom snimila tri filma. Cilj mu je bio da njegove glumice postanu likovi jednog stila, hičkokovog stila, i to mu je polazilo za rukom.
Mekgafin
Jedna od omiljenih Hičkokovih metoda za razvijanje zapleta i stvaranje napetosti bio je mekgafin - beznačajan detalj koji omogućava razvijanje priče i podstiče likove na akciju.
To je nekada određeni lik, nekad samo ime koje se često spominje, u "Ozloglašenoj" je to bila pošiljka uranijuma, a u špijunskom filmu "Trideset devet stepenica" državna tajna.
Kameo uloge
Slavni režiser pojavljivao se u većini svojih filmova, u takozvanim kameo ulogama. Ipak, toliko ih je popularizovao među publikom da ih je počela tražiti. U prvim ovakvim ulogama pojavljivao se u pješačkoj gužvi, na fotografiji ili mračnim eksterijerima, a kasnije su bile upečatljivije: u uvodnoj sceni filma "Nepoznati" iz "Nord Expressa" unosi u voz kutiju za violončelo, u "Tremi" se na ulici okreće za Džejn Vajman, koja priča sama sa sobom, a na kraju "Porodične zavjere" njegova sjenka se vidi kroz mutno staklo na vratima. Hičkok je imao 41 kameo pojavljivanje, koje je postalo njegov zaštitni znak i koje je vremenom počeo stavljati na sam početak kako bi se publika mogla koncentrisati na film.
Broj 13
Hičkok je često u svojim filmovima koristio broj 13.
Redovno se pojavljivao, bilo kao običan datum, bilo kao broj u adresi, bilo kao broj na registracijskim tablicama... U "Psihu" ima nekoliko dobrih primjera: Norman Bejts prvo za gosta bira sobu broj 3, a zatim sobu broj 1. U knjizi rezervacija soba u motelu najviši datum je 13.
Brak i porodica
Hičkok je bio oženjen montažerkom Almom Revil, koja mu je bila najbliža saradnica. Napisala je scenarije za mnoge i radila na svim njegovim filmovima. Živjeli su u srećnom braku sve do kraja njegovog života i imali kćerku Patriciju, rođenu 1928. godine. U svim Hičkokovim filmovima, Alma se pojavljuje kao savjetnik ili pisar. Bila je Alfredova supruga u sjenci, uvijek uz muža. Umrla je u julu 1982. godine.
Žene po njegovom ukusu
Ukus Alfreda Hičoka bio je klasičan, staromodan. Žena treba da nosi crni somotski kostim i ogrlicu od perli. S vremena na vrijeme treba da liči na učiteljicu. Njen pogled mora da bude odsutan, izgubljen, što je za njega otjelotvorenje jednog pretećeg ili košmarnog ljudskog stanja. Prema mišljenju režisera, granica između nekog šik salona i psihijatrijske bolnice je vrlo mala.
"Nikada nisam bio privučen ženama koje nose svoju seksualnost kao što nose bižuteriju. Žene koje postepeno otkrivaju svoju seksualnost su za mene mnogo interesantnije nego one koje mi mašu svojom seksualnošću ispred očiju, kao na primjer Merilin Monro, koju smatram kao vrlo običnu osobu sasvim lišenu tajanstvenosti", kazao je Hičkok.