Iako zvuči kao avanturistički film C produkcije, novi film Edwarda Zwicka uzeo je naslov iz novinarskog termina za dijamante koji se kupuju iz ratnih zona da bi se novac koristio za nabavku oružja i produžavanje mnogobrojnih ratova, posebno u zapadnoj Africi.
Već potreba za ovim objašnjenjem dovoljno govori u kojem pravcu su autori filma htjeli da idu. Tamo i odlaze: Blood Diamond je politički pamflet sa vrlo jasnom globalizacijsko-neoliberalnom pozadinom. Ali govorimo o filmu, tj. onome što je od njega ostalo.
Dva elementa su karakteristična za opus E. Zwicka: akcione ratne scene i politička angažovanost. U prvom on postiže tehničko majstorstvo o kojem je, u uslovima 100 milionskih produkcija, suvišno govoriti. U drugom se, pak, uvijek zadrži na sterilnoj ikonografiji `ugroženih ljudskih prava`. `Blood Diamond` nije izuzetak.
Štaviše, posmatrajući Zwickov rad od `Glory` (1989) do `The Seige` (1998), ovo je možda i najniži momenat, ionako blijede karijere. Priča je urađena na osnovu novinskih članaka i izvještačena je konstrukcija u koju su utrpani svi aspekti krijumčarenja dijamanata (oni politički korektni) i tu se potpuno urušila, jer gledalac ostaje ravnodušan prema likovima, čak i u sceni u kojoj sin uperi pištolj na oca. Film je imao nemoguć zadatak da ispriča politički prihvatljivu priču sa dvodimenzionalnim likovima.
Rezultati su sljedeći: novinarka je dobra, milioner je loš ako je Holanđanin, crnci mogu biti dobri ako su mirni ribari, ako uzmu oružje postaju loši. Južnoafrikanac je razočarani idealista, koji barem umire na svojoj zemlji (sic!) spasavajući crnca i njegovu obitelj, tj. `making the difference`. Reditelj, ali ni ostali autori, nisu imali nikakvu šansu da naprave čak ni poučan film, nego samo sterilnu limunadu u kojoj jedina dinamika dolazi od atraktivno snimljenih pokolja u kojima loši crnci ubijaju dobre crnce – naravno.