Ljubav koja se rađa između dvoje ljudi koji se nikada nisu vidjeli, parovi koji pred kamerama testiraju vjernost, brakovi sklopljeni između potpunih stranaca, javna poniženja, ljubomora, suze i emocionalni slomovi. Sve ono što bi u stvarnom životu predstavljalo duboko intimno, često i bolno iskustvo, na Netflixu ili i ostalim platformama i televizijama postaje televizijski spektakl namijenjen milionskoj publici.
Rijaliti televizija odavno nije novost. Međutim, ono što se posljednjih godina dešava na streaming platformama, prije svega na Netflixu, pokazuje da je ovaj televizijski žanr prerastao granice klasične zabave.
Serijali poput "Love Is Blind", "The Ultimatum: Marry or Move On", "Too Hot to Handle", "The Circle" i "Selling Sunset" razlikuju se po konceptima, ali imaju jednu zajedničku karakteristiku: ljudske odnose, emocionalne reakcije i društvene sukobe pretvaraju u osnovni pokretač televizijske radnje.
Njihova popularnost otvara pitanja koja prevazilaze samu televiziju. Zašto publika toliko voli da posmatra tuđe probleme? Šta se događa kada se ljubav i emocionalna ranjivost pretvore u komercijalni proizvod? Koliko su učesnici svjesni onoga na šta pristaju? I, možda najvažnije, da li gledamo rijalitije zato što želimo da razumijemo druge ljude ili zato što nam njihovi neuspjesi pružaju neobičan osjećaj zadovoljstva?
Popularnost koja nije slučajna
Uprkos kritikama, Netflix nastavlja da ulaže u rijaliti formate, a podaci same kompanije pokazuju koliko je pažnja publike važna za njeno poslovanje.
Prema Netflixovom izvještaju za prvu polovinu 2026. godine, korisnici su tokom šest mjeseci pogledali više od 97 milijardi sati sadržaja na platformi. To je najveći broj sati gledanja koji je kompanija do tada zabilježila u jednom polugodištu. Riječ je o ukupnoj gledanosti svih žanrova, a ne isključivo rijalitija, ali podatak pokazuje razmjere tržišta na kojem se različiti formati bore za vrijeme publike.
Osma sezona "Love Is Blind", na primjer, tokom prve sedmice prikazivanja u februaru 2025. godine ostvarila je četiri miliona pregleda prema Netflixovoj metodologiji i zauzela šesto mjesto na globalnoj listi serija na engleskom jeziku. Popularnost ovakvih emisija ne završava se odjavnom špicom. Naprotiv, za pojedine učesnike i njihove priče tada počinje drugi život, na TikToku, Instagramu, YouTubeu i u komentarima ispod novinskih članaka.
Gledalac može smatrati da je sadržaj površan, da su učesnici iritantni, a situacije apsurdne, i ipak nastaviti da gleda. Upravo u toj protivrječnosti krije se jedan od važnih razloga uspjeha savremenih rijaliti formata.
Kada se manipulacija nazove društvenim eksperimentom
Jedan od najzanimljivijih aspekata Netflixovih rijalitija jeste način na koji se predstavljaju publici.
Umjesto da otvoreno govore o televizijskim takmičenjima zasnovanim na ljubomori, emocionalnoj nesigurnosti i sukobima, producenti često koriste izraz "društveni eksperiment".
"Love Is Blind" postavlja pitanje može li ljubav nastati bez fizičkog kontakta i poznavanja izgleda partnera. "The Ultimatum" istražuje, barem prema zvaničnom konceptu, mogu li parovi donošenjem radikalnih odluka utvrditi jesu li spremni za brak.
Britanska novinarka i književnica Jomi Adegoke u analizi objavljenoj u "The Guardianu" u aprilu 2022. godine upravo je ovu praksu označila kao jedan od najproblematičnijih trendova rijaliti industrije.
Njena kritika polazi od činjenice da se izraz "društveni eksperiment" još od vremena "Velikog brata" koristi kao svojevrsno opravdanje za televizijske postupke koje bi inače bilo teško braniti.
Ljubav kao proizvod, a emocionalni slom kao sadržaj
Ako je osnovni cilj rijaliti programa da izazove snažne reakcije, onda se postavlja i pitanje šta se događa s ljudima čije emocije postaju sredstvo za postizanje tog cilja. U tradicionalnim televizijskim serijama publika prati izmišljene likove koje tumače profesionalni glumci. U rijalitijima se, barem formalno, radi o stvarnim ljudima, njihovim stvarnim odnosima i odlukama koje mogu imati dugoročne posljedice.
Upravo ta razlika predstavlja jedan od najvećih etičkih problema ovog žanra.
Kada se dvoje glumaca posvađa u televizijskoj drami, njihovi likovi mogu doživjeti emocionalni slom, ali glumci nakon završetka snimanja izlaze iz svojih uloga. U rijaliti programima učesnici nemaju tu vrstu distance. Njihove svađe, prekidi, poniženja i intimni razgovori mogu postati trajni dio njihovog javnog identiteta.
Posebno ozbiljna pitanja otvorila je novinarka Emili Nusbaum u opsežnom istraživačkom tekstu objavljenom u američkom magazinu "The New Yorker" u maju 2024. godine.
U članku pod naslovom "Is Love Is Blind a Toxic Workplace?" istražila je iskustva bivših učesnika Netflixovog programa, uključujući optužbe o neadekvatnim uslovima snimanja, nedostatku sna, izolaciji i emocionalnim pritiscima.
Jedan od njenih sagovornika bio je Nik Tompson, učesnik druge sezone, koji je u emisiju ušao vjerujući da učestvuje u ozbiljnom eksperimentu posvećenom ljudskoj bliskosti. On je istakao da su učesnicima tokom snimanja oduzimani telefoni, bili su odvojeni od spoljnog svijeta, a radni dani mogli su trajati i do 20 sati. Tompson je opisao okruženje u kojem su izolacija, iscrpljenost i stalna izloženost kamerama postajali sastavni dio svakodnevice.
Upravo je takva atmosfera, prema njegovoj ocjeni, omogućavala produkciji da usmjerava emocionalne reakcije učesnika.
Da li publika uopšte gleda stvarne ljude?
Rijaliti televizija svoju privlačnost u velikoj mjeri zasniva na uvjerenju da publika posmatra stvarne ljude u nepredvidivim situacijama. Međutim, ono što se prikazuje na ekranu rezultat je mnogo složenijeg procesa. Producenti biraju učesnike, određuju okolnosti u kojima će se susretati, postavljaju pitanja, podstiču razgovore i na kraju odlučuju koji će dijelovi snimljenog materijala biti prikazani publici. Zbog toga stvaran događaj ne mora nužno značiti i vjerodostojnu televizijsku priču.
Zašto nas privlače tuđi neuspjesi?
Posmatranje tuđih života nije fenomen koji je nastao pojavom Netflixa, pa čak ni televizije. Ljudi su oduvijek pokazivali interesovanje za privatne odnose, društvene sukobe, ljubavne afere i ponašanje drugih.
Takav odnos između publike i učesnika ima elemente voajerizma, ali bi bilo pojednostavljeno tvrditi da je isključivo želja za posmatranjem tuđe patnje razlog popularnosti rijalitija.
Ipak, postoji jedan posebno zanimljiv mehanizam: tuđi problemi omogućavaju nam da posmatramo emocionalno intenzivne situacije bez neposrednog ličnog rizika. Gledalac može osjećati nelagodu, ljutnju ili saosjećanje, ali nakon završetka epizode može isključiti televizor. Učesnik, s druge strane, mora nastaviti da živi s posljedicama onoga što se dogodilo. Upravo ta neravnoteža predstavlja jednu od ključnih karakteristika rijaliti zabave.
Ko zarađuje od stvarnog života?
Za pojedince učešće može predstavljati priliku za izgradnju karijere, popularnost ili komercijalnu saradnju s brendovima. Međutim, takve mogućnosti nisu jednako dostupne svima. Neki učesnici nakon emisije dobijaju veliki broj pratilaca i unosne poslovne ponude, dok se drugi suočavaju s negativnim publicitetom, uznemiravanjem ili problemima u profesionalnom i privatnom životu.
Posebno zanimljiv primjer predstavlja Netflixov program "Love on the Spectrum", koji prati ljubavne odnose osoba iz spektra autizma.
U maju 2025. godine "The Guardian" objavio je priču o Rut i Tomasu Vindamu, paru koji je učestvovao u originalnoj australijskoj verziji programa. Njih dvoje ukazali su na problem koji nastaje kada dokumentarni projekat preraste u međunarodno popularan televizijski proizvod. Produkcijska kuća "Northern Pictures" odbacila je tvrdnju da je emisija postala klasični rijaliti, ističući da je riječ o autentičnom, nenapisanom programu koji polazi od iskustava samih učesnika. Takođe je navela da pokriva njihove troškove i obezbjeđuje određene oblike podrške. Ako nečija životna priča godinama donosi komercijalnu vrijednost, da li je dovoljno da ta osoba dobije samo iskustvo učestvovanja i eventualnu popularnost?
Odgovor nije jednostavan, jer se dokumentarni filmovi i rijaliti programi razlikuju po načinu produkcije, ugovorima i ulozi učesnika.
Jesmo li postali ravnodušni prema tuđoj patnji?
Bilo bi pretjerano zaključiti da popularnost rijalitija dokazuje kako savremeno društvo uživa u tuđoj nesreći.
Netflix nije izmislio rijaliti televiziju, niti ljudsku fascinaciju tuđim životima. Nije izmislio ljubomoru, voajerizam, potrebu za pripadanjem ili zadovoljstvo koje ponekad osjećamo kada se uvjerimo da ni tuđi životi nisu savršeni.
Međutim, savremena streaming industrija pronašla je način da te emocije uklopi u globalno dostupan i komercijalno održiv televizijski proizvod. U tom procesu ljubav postaje format, sukob zaplet, raskid vrhunac epizode, a privatna bol potencijalno viralni sadržaj.
Najveća protivrječnost takvog sistema možda se nalazi u činjenici da se njegova privlačnost zasniva upravo na onome što istovremeno nastoji da kontroliše: ljudskoj nepredvidivosti.
Zbog toga je pitanje popularnosti Netflixovih rijalitija istovremeno i pitanje savremene kulture, medijske odgovornosti i odnosa prema privatnosti. Možda najviše govori činjenica da publika često zna da je ono što gleda djelimično konstruisano, da prepoznaje manipulativne elemente i da je svjesna kako se pojedine situacije namjerno dramatizuju, ali ipak nastavlja da prati program.
U tome se krije suština fenomena.
Savremeni rijaliti ne mora potpuno uvjeriti gledaoce da je stvaran. Dovoljno je da ih navede da se ponašaju kao da jeste.
A dok se milioni ljudi pitaju hoće li se televizijski parovi vjenčati, raskinuti ili ponovo posvađati, jedno pitanje ostaje mnogo važnije od njihovih odluka: šta se događa s društvom u kojem je tuđa intima postala jedna od najdostupnijih i najisplativijih vrsta zabave?