Prvi međunarodni festival kratkog filma "Kratkofil" i Banjaluku posjetio je Lordan Zafranović kao počasni gost. Proslavljeni režiser i član praške škole sa prostora bivše države svoju karijeru počeo je kao autor kratkih i eksperimentalnih filmova sa igrom slike i zvuka, da bi se ponovo vratio sličnoj formi, prikazavši na "Kratkofilu" svoj dokumentarni film o Šangaju "Simfonija nebeskog grada" u sklopu serijala od šest filmova o Kini.
Široj javnosti ostao je poznat po filmovima `Okupacija u 26 slika` i `Pad Italije`, a dugometražnim filmom počeo se baviti kada je posjetio Jasenovac. Zgrožen onim što je vidio, odlučio je o tome napraviti film. Bivši predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman ga je zbog tog filma napao i osudio, iako nikada nije pogledao film. Jedan od njegovih zadnjih filmova `Testament` takođe se bavio zločinom i suđenjem Andriji Artukovićem, zbog čega je ponovo bio osuđen od političkog vrha. Jedan od mnogih nerealizovanih projekata koje je trebalo da radi bio je i film `Djeca Kozare` po scenariju Arsena Diklića, ali kao i mnogi drugi, ostao je uskraćen za finansijska sredstva. Trenutno živi na relaciji Prag - Zagreb i sprema novi film `Karuzo`.
NN: Zbog čega ste se odlučili da dođete i podržite festival `Kratkofil` u Banjaluci?
ZAFRANOVIĆ: Meni je čast što su me pozvali. Odazvao sam se zato što osjećam to kao svoju teritoriju što se tiče publike. To je bila takođe moja publika, koja je gledala moje filmove i bio sam red da se odazovem. Čini mi se da treba podržati svaki pokušaj da se propagira film, a film se najbolje popularizira festivalom. Tako da sam bio sretan da imamo jedan festival u Banjaluci koji će prikazivati filmove. Banjaluka sa ovim festivalom postaje dio filmskog svijeta i filmovi dolaze sa svih strana, od Japana, Irana, pa do Amerike.
NN: Kako napreduje Vaš dokumentarni film o Titu?
ZAFRANOVIĆ: Prije godinu dana bio sam pozvan, u onoj eri kada ja narastao interes za Tita, da napravim serijal o Titu sa značajnim timom koji poznaje materiju i počeli smo snimati. Ono što je bilo najznačajnije su stariji ljudi koji su bili bliski sa Titom i koji su poslije desetak godina progovorili o njemu. Prvo, to je njegova žena Herta Has, zatim Zdenka Kidrič i čitav niz ljudi koji su bili veoma interesantni i iznosili neke nove istine i neke intimne stvari vezane za Tita. Ali, imao sam kasnije neke određene probleme sa finansiranjem, to je bilo stalo, pa je nastavljeno, sada je u mojim rukama i do kraja godine se nadam da ću završiti.
NN: Antonu Vrdoljaku je HTV platio preko sedam miliona kuna za njegov projekat. Kako ste se Vi snalazili za finansijska sredstva?
ZAFRANOVIĆ: Mi smo išli nekim privatnim sponzorima koji su bili zainteresirani za tu temu u ono vrijeme kada sam počeo. Bilo je u novinama da su zainteresirani i Deniro i Stalone da igraju Tita u tim nekim igranim filmovima. Trebalo je da bude formiran neki tim istraživača, tako da su moji sponzori mislili da bi to moglo biti interesantno, međutim, stvorili su se neki sukobi, to je neka otimačina, kao u svim sektorima tako i u filmu, a ja na tu otimačinu nisam navikao i pomalo sam se udaljio iz te kaste i daleko od njih, tako da sada nisam bogat po sredstvima, ali sam bogat po materijalu koji smo do sada snimili.
NN: Hoćete li uspjeti doći do Jovanke Broz?
ZAFRANOVIĆ: Vrlo smo blizu, skoro smo pola godine razgovarali s njenim najbližima koji joj se obraćaju. Nju je vrlo teško nagovoriti da govori, međutim, nakon mnogo članka koji iznose laži o njoj, u posljednjih tjedan dana došli smo vrlo blizu i ona sada još jedanput promišlja i ja se nadam da ćemo je idući tjedan snimiti!
NN: Kada radite film o Titu, nameće se pitanje da li ste jugonostalgičar?
ZAFRANOVIĆ: Nostalgičan sam vjerojatno za onim vremenom koje je prohujalo zato što mislim da su u tom vremenu postavljeni neki standardi, neki kriteriji što se tiče umjetnosti, mog posla. Postavljena je čvrsta kinematografija u svim tim centrima, to je razbijeno i praktički kinematografija nema nijedan centar. Raspala su se dva velika studija, kao što je `Jadran film`, moja kuća, oni se sada sastavljaju i vjerojatno bi se mogla roditi neka legitimna kinematografija. Jer ova sadašnja situacija ne garantira neki uspjeh u kinima. U ovoj improvizaciji bez glave i repa teško se mogu snaći.
NN: S druge strane, bili ste jedan od opovrgavanih i cenzurisanih režisera! Kako reagujete na to?
ZAFRANOVIĆ: To je pitanje samostalnog autorskog pogleda na stvari oko sebe. Niko ne voli da vidi prljave stvari u svojoj sredini, niko ne voli filmove koji analiziraju to u vlastitoj sredini. To još nisu napravili ni Francuzi, ni Česi, ni masa zemalja koje su imale određenu sramotu u Drugom svjetskom ratu. Nije ni čudo da neka sredina koja je mnogo manja, kao naša, ima jak otpor, posebno u vrijeme kada je krenuo ovaj grozni rat koji je upravo isprovociran na toj nacionalnoj bazi. Nacionalizam je jedno oružje i zlo koje se okrene u prvom redu protiv jednog naroda gdje se ta borba i vodi, tako bespoštedna i sa tako mnogo posljedica i razaranja. To je jedna plaća za ono što sam pokušao da napravim. Međutim, to je jednostavno tako, svaki autor ima svoj vlastiti put.
NN: Svi Vaši filmovi imaju tešku tematiku sa nasiljem, izuzev `Ujeda anđela`, koji je erotski! Zbog čega se nikada niste okrenuli vedrijim temama ili komedijama?
ZAFRANOVIĆ: Sada pripremam film koji se zove `Karuzo`, dešava se u Splitu, u mom okruženju, koje dobro poznajem. Film je komedija sa suzama. Radnja se dešava pred sam Drugi svjetski rat i govori o jednom kvazipjevaču koji je umislio da je bolji od Karuza. To sredina prihvata i onda ga šalje kvazi u Ameriku, u Metropoliten, tu nastaje velika urbanizacija, zezanja, zapravo to je film o jednoj masovnoj manipulaciji.
NN: Da li u filmu igra Rade Šerbedžija, pošto je to jedan od Vaših omiljenih glumaca, a i prijatelja?
ZAFRANOVIĆ: On će igrati jednu od uloga. Mi čekamo da ponovo zajedno napravimo jedan dobar film. I dalje ostaje za mene jedan od najboljih glumaca na ovom jezičnom prostoru.
NN: Šta se desilo sa projektima `Miss Sarajeva` i `Bele ptice`?
ZAFRANOVIĆ: Pripremao sam nekoliko filmova, naročito `Ostrvo Balkan` u Češkoj, to se proširilo u neku koprodukciju, tu smo izgubili skoro pet godina. To je jedna rekonstrukcija rata u Bosni i film koji govori o gospodaru svijeta. Međutim, jedan od glavnih sponzora je doživio jedan od tih brzih padova, pa smo stali i čekali. Taj film sam dugo pripremao i on bi bio mogući nastavak svega što sam radio. Onda je došla ponuda za `Miss Sarajevo` po piscu Jiržiju Hubaču, koji je jedan od najboljih čeških scenarista, koji je za polazište uzeo stvarni izbor `Miss Sarajeva` i na češki način okrenuo na polukomediju, gdje se miješaju karakteri svih ti nacija koje su tamo. Međutim, i tu nismo mogli da pronađemo do kraja sredstva, pa je i to stalo. Zatim sam pripremao `Belu pticu` u Beogradu, to je bila neka folirancija očigledno, pokušaj neke manipulacije u kojoj ja nisam htio da učestvujem i da se koristi moje ime. Onda sam pripremao i u Zagrebu jedan film koji se zove `Janjičar` i onda me je predsjednik Mesić pozvao da se vratim u Hrvatsku kada je bio u posjeti Pragu, a ja sam rekao da bih mogao samo preko profesije, preko nekog filma, međutim, sve dobre namjere su pale, jer se to nije moglo isfinansirati, a ja u to vrijeme još tamo nisam bio dobrodošao. I na kraju, pod pritiskom iz vana, Ministarstvo mi je omogućilo da radim film `Karuzo` da bi se zadovoljila neka forma prema Evropi! S njim sam se vratio u matičnu kuću `Jadran` i može početi ta neka renesansa.
NN: U filmu `Okupacija u 26 slika` snimili ste jednu od najkrvoločnijih realnih scena na prostoru bivše države! Zbog čega ste izabrali takav prikaz?
ZAFRANOVIĆ: Inače radim na principu kontrasta, taj film je zamišljen kao analiza jednog zla, koji nije poštedio ni jedan kutak ovih naših krajeva, pa smo rekli da je Dubrovnik sa bijelim kamenom, lijepim ljudima, plavim morem kao određena razglednica, a onda je došao brutalni nož koji je promijenio sve izvana i iznutra u ljudima, ljudi su tokom noći mijenjali strane i boje. Taj kontrast između ljepote Dubrovnika i tog brutalnog ustaškog zločina učinio je tu scenu još brutalnijom.
NN: Po Vašem mišljenju, zbog čega je ovaj prostor takav da svakih 50 godina mora izbiti neki rat?
ZAFRANOVIĆ: Zato što se nalazi na razmeđi Istoka i Zapada, dvije vjere i to je jedna vječna granica. Uvijek spominjem svoju majku koja je još živa, ima 95 godina, nije se makla iz Splita, a promijenila je osam država. Svaka od tih promjena je bila krvava ili razorna.
NN: Jeste li upoznati sa novim filmom u Bosni i uopšte u regionu?
ZAFRANOVIĆ: Malo, pogledam poneki kada me zovnu na premijeru, ali sam strašno zauzet ovim što moram raditi. Bosanski film je trenutno u ekspanziji, vidio sam nekoliko filmova, Bosna se vezala za svijet i dobijala određenu pomoć iz evropskih fondova, imaju taj festival, imaju neke nagrade. Meni se čini da je tamo jedna grupa izrasla koja je sve to skupa pokrenula i došli su rezultati. I drugi su u nekim traženjima, tako da u drugim centrima nije još formirana jedna kinematografska atmosfera.
NN: Hoće li Vam film o Titu biti vrhunac ili ćete nastaviti da tražite i radite filmove?
ZAFRANOVIĆ: Nisam nikada siguran. Meni je više zanimljiv dio priče i proces nego rezultat, ali rezultat s obzirom da je to jedna tema, on je velika istorijska ličnost, mislim da će imati odjeka i kod nas i u svijetu. Tako da će to biti jedan od dokumentarnih filmova koje ne radim `usput`, iako je meni preokupacija igrani film i velika mi je želja da sa `Karuzom` doguram do kraja.