Sanjin Malešević je reditelj koji je grad na Vrbasu prije tačno dvije decenije zamijenio Los Anđelesom, gdje živi i radi, ali se u Banjaluku vratio da snimi kratki film "Toni".
Ovaj film nedavno je osvojio nagradu za najbolje regionalno ostvarenje na Festivalu srpskog filma fantastike u Beogradu. U filmu igraju banjalučki glumci Senad Milanović, Božana Bijelić, Duško Mazalica, Saša Terzić, Maja Vujanović, Jelena Jaćimović Janjetović, Marko Vukosav i Pavle Stanković.
Iza kamere su se našli Tea Jagodić, Denis Cvijanović, Indir Merdanović i drugi saradnici iz BiH i Amerike, a više o filmu povodom nagrade Malešević, koji potpisuje scenario i režiju, govorio je za "Nezavisne".
NN: Koliko Vam znači priznanje iz Beograda?
MALEŠEVIĆ: Kao prvo i prvo, htio bih da zahvalim gospodinu Jovanu Ristiću koji je selektovao film, kao i gospodinu Mihajlu Vitezoviću koji je Jovanu preporučio "Tonija", a onda, naravno, i žiriju koji nam je dodijelio ovu nagradu. Iskreno, najdraže mi je što smo je dobili zbog ljudi koju su radili na filmu, kao i ljudi koji su nam pomogli da sufinansiramo projekat, jer ja sam oduvijek znao "Tonijev" potencijal, dok su oni ušli u sve ovo, da se tako izrazim, naslijepo; čisto na moju riječ i uvjerenje da bi "Toni" stvarno mogao da bude nešto specijalno. Naravno, i meni lično imponuje što smo je dobili, ali kažem, na prvom mjestu sam sretan zbog ljudi koji su sve vrijeme vjerovali u ovaj projekat i hvala im još jednom na tome.
NN: Zanimljivo je da je ideja za film "Toni" nastala kada ste prvi put čuli pjesmu "Greška u matrici", koju izvodi Saša Antić iliti Alejuandro Buendija. Kako je ova pjesma slikovita, odnosno filmična, isto tako, čini mi se, Vaš film je poetičan. Koliko je Vama bitan taj sinkretizam u umjetnosti?
MALEŠEVIĆ: Hvala puno na komplimentima. Sašina pjesma je stvarno odlična i sigurno da mi znači da čujem da neko misli isto ili slično i za "Tonija". Velike su to, što bi rekli ovdje u Americi, "shoes to fill", jer ipak je Saša generacijski talenat u svojoj industriji. Lično, bilo da je u pitanju rad sa njim ili sa nekim drugim, kad god snimam nešto što nije izvorno moja ideja, u smislu da nije moja ideja od početka do kraja, imam ogroman osjećaj odgovornosti prema toj izvornoj ideji, odnosno autoru/autorima izvornog teksta. Bilo mi je stvarno mnogo drago čuti od Saše da je sretan sa time kako je film ispao i želio bih da iskoristim ovu priliku da mu još jednom javno zahvalim za svu njegovu pomoć i podršku. Da smo imali više novca i vremena, bilo bi to sve još bolje.
NN: Recite nam nešto o radu na filmu i o saradnji sa banjalučkim glumcima?
MALEŠEVIĆ: "Toni" je za mene jedan veoma specifičan projekat. Na prvom mjestu zato što je to moj prvi film koji sam ikad snimio na našem jeziku, a onda i zato što je cijela pretprodukcija filma urađena online. U retrospektivi, možda je to sve bilo malo i preambiciozno sa moje strane - planirati na toliku daljinu, raditi probe preko video-poziva, nadati se da će mi lokacije za snimanje i ljudi sa kojima tek treba da surađujem biti dostupni i za godinu dana kad krenem da putujem za Banjaluku, o problemu sa pandemijom, koja je u tom momentu bila u svom jeku, da i ne pričam - ali nekad se u životu mora biti i malo nelogičan. Što se tiče glumaca, neke od njih sam znao od ranije (Duško Mazalica), neki su mi bili preporučeni (Senad Milanović), a neke sam pronašao pukom srećom i spletom okolnosti (Božana Bijelić). Ostaje mi mala žal što nismo imali više vremena za rad, ali sve u svemu, mislim da su svi odreda veoma talentovani i da budem potpuno iskren, nisam siguran zašto ih ne viđamo više u našim domaćim produkcijama. Igrali smo na više filmskih festivala ovdje u Americi i gdje god sam bio, ljudi jednostavno ne mogu da vjeruju da Božana nije poznatija u našim filmskim krugovima. Jednostavno im nije jasno kako je to moguće.
NN: Lik Tonija, kojeg tumači Senad Milanović, postao je rođenoj majci neprepoznatljiv zbog svega onoga što publika može zamisliti: alkoholizma, narkomanije, kocke, opšte sklonosti poroku. S druge strane, publika i majci može da učita mentalnu ili neku drugu bolest. Da li je po Vama u kratkim filmovima nužno ostaviti otvorenim mnoga pitanja i publici dati više materijala za razmišljanje nego što im dajete snimljenog materijala?
MALEŠEVIĆ: Ne mislim da je išta u filmu, bilo kratkometražnom ili dugometražnom, neophodno nužno, ali ja svakako volim da u svojim pričama ostavim određeni prostor i za gledaoca da donese neki svoj zaključak. Mislim da je predosadno dati ljudima sve na tacni. Kad sam bio mali, jedna od omiljenih stvari mi je bila razmišljati o tome šta se dešava sa likovima iz filma/priče jednom kad se film završi. Dapače, često mi je to bilo interesantnije nego samo gledanje filma. Ali ukusi se, naravno, razlikuju. Neko vjerovatno preferira da u svakom momentu zna tačno šta se desilo i zašto se desilo. I jedno i drugo je, po meni, OK.
NN: Sredstva za film skupljali ste preko američke platformu "Indiegogo". Koliko su ova i slične platforme dobre za stvaranje nezavisne filmske produkcije u raznim, pa i u zemljama Balkana?
MALEŠEVIĆ: Pa, ne znam sad koliko su baš dobre, ali uvijek je bolje imati opciju nego je nemati. Isto tako, uvijek je bolje napraviti film nego ga ne napraviti. Sa te strane, drago mi je, naravno, da postoje platforme kao što je "Indiegogo". Ovdje u Americi su još poznati i "Kickstarter" i "Seed & Spark". Odnedavno sve više nezavisnih produkcija koriste i "GoFundMe", ali to već nije izvorno filmska platforma, tako da ne znam koliko bih je baš preporučio nekome ko želi da na taj način sufinansira svoj film. E sad, ovo je nešto u Americi poznato već godinama, da ne kažem decenijama, i smatra se apsolutno normalnim. Jer ljudi žele da pomognu jedni drugima. Jednostavno, to je takav mentalitet i to značajno olakšava stvari. Međutim, kod nas je to ipak neka druga priča. Mislim da je naš narod previše ciničan da bi to moglo i kod nas da malo ozbiljnije zaživi, ali ko zna, možda se stvari i promijene za nekih pet, deset godina. Ne bi bilo prvi put da smo najveći zagovornici nečega čemu smo se dotad smijali. Moja poruka nezavisnim filmmejkerima u Bosni i regionu je svakako da se ne obaziru previše na to šta prost narod priča i da se samo fokusiraju na realizaciju svog projekta. Kao što sam već rekao, uvijek je bolje napraviti film nego ga ne napraviti.
NN: Koliko se razlikuje, uslovno rečeno, filmska škola u Americi od ovdašnje, odnosno koje su razlike u praksi, u organizaciji, radu sa glumcima itd?
MALEŠEVIĆ: Iskreno, ne znam koliko sam mjerodavan da pričam o tome jer, objektivno, nemam puno iskustva rada na našim produkcijama. Mislim da je najveća razlika u mentalitetu ljudi. U Americi na set svi dolaze spremni, nikad se ne kasni, ako treba ostati sat ili dva duže na setu, nikad nije problem. Jer svi imaju isti cilj. A to je da se napravi što bolji film. Još jedna stvar koja mi se ekstremno sviđa u Americi je i to što su im setovi veoma tihi, bez mnogo galame, gužve. To je definitivno nešto što i sam pokušavam da praktikujem kad god radim na nečemu.
NN: Na čemu trenutno radite u Los Anđelesu i da li, nakon filma "Toni", planirate još nešto da snimate u Banjaluci?
MALEŠEVIĆ: Trenutno pišem novi scenario. U pitanju je kratka priča o bračnom paru koji ne može da ima djecu i pritisku, kako ličnom tako i pritisku okoline, sa kojim se taj bračni par suočava zbog toga. Zvaće se "Taint" na engleskom, a na našem, ako bih već morao da prevodim, film bi se vjerovatno zvao "Jalovica". "Taint" će istovremeno biti i uvod u moj sljedeći, dugometražni projekat na kome radim već par godina, a koji se zove "Mirna". "Taint" ću definitivno snimati ovdje u Americi, a za "Mirnu" ćemo vidjeti. Iskreno, volio bih da to bude negdje kod nas jer je u pitanju naša priča, nešto što se najbolje može i ispričati i razumjeti na našem jeziku, ali teško je bilo šta raditi na silu. Jedan od izazova koje smo imali sa "Tonijem" je bilo i to što je kod nas veoma teško doći do određene filmske opreme, odnosno to što mi je ta oprema nuđena po totalno nerealnim cijenama od strane ljudi koju je imaju. Ne bih sad da ulazim u detalje, ali recimo da mi je sa te strane bilo jeftinije snimiti "Tonija" u Los Anđelesu nego u Banjaluci, što je apsolutno apsurdno i teško da bih se pod takvim uslovima vraćao opet nazad.
NN: Koliko uspijevate da ispratite kinematografiju bivše Jugoslavije i ukoliko pratite, koji filmovi snimljeni posljednjih godina su vrijedni pažnje?
MALEŠEVIĆ: Da budem potpuno iskren, ne pratim baš previše. Mislim da je "Quo Vadis, Aida?" Jasmile Žbanić odlično urađen film. Svidjelo mi se i što je Saša Hajduković uradio sa serijom "Meso". I to je manje-više to čega sam ja svjestan da je urađeno kod nas, a da mislim da je vrijedno spomena. Ako vi imate neku preporuku za mene, bilo bi mi drago da pogledam nešto novo.
