BANJALUKA - Treba voljeti umjetnost u sebi, a ne sebe u umjetnosti, rečenica je dobro poznatog ruskog umjetnika i stvaraoca u glumačkoj branši Konstantina Stanislavskog. Za glumu se često vezuju prve dječje želje i odgovor na pitanja poput "šta ćeš biti kada porasteš", nezaobilazna scena, svjetla reflektora i filmski glamur, nebrojani obožavaoci i fotografisanje na ulici.
Međutim, u pozadini glumačke profesije svaki čovjek koji se upusti u tu pustolovinu predstaviće glumu kao profesiju koja uvijek iziskuje sveprisutnost, maksimum, mnogo truda i odricanja, a što potvrđuje samo još jedna rečenica poznatog Mikelanđela Buonarotija: "Umjetnost je ljubomorna; ona želi da joj čovjek potpuno pripada."
Zadržati vječno dijete u sebi najteža je stvar na svijetu, ali "glumački zanat je teži nego rat", objasnio je svojevremeno Karel Čapek. Kako zadržati dijete u sebi, a voditi jedan "rat" sa drugima i sam sa sobom najbolje znaju mladi ljudi koji su se tek našli u ovoj burnoj profesiji. Po završetku akademije, mladi glumci na našim prostorima se nalaze u nezavidnom položaju.
Uloga je malo, nedokazanih glumaca mnogo, želje i previše, a mogućnosti ipak premalo. Dobiti priliku na današnjoj pozorišnoj i filmskoj sceni mladi glumci opisuju kao more u kojem se nalaze krupne i one malo sitnije ribe. Ipak, u moru odbijanja i propuštenih prilika na pojedincu je odluka da li će opstati ili odustati.
"Po završetku akademije definitivno nije nikome lako. Prvi put se suočavamo sa odbijanjem, prvi put shvatamo da je konkurencija ogromna i da si samo još jedna u nizu sitna riba u moru ajkula. Na akademiji smo zaštićeni, ušuškani, radimo, učimo, i većinom svi govore kako smo mi odabrani, posebni i jedinstveni. I onda je neki logičan slijed događaja da će poslije akademije sve zvijezde biti naklonjene samo tebi. Tu se bajka i završava. Završimo akademiju i shvatimo da nije baš sve tako kako smo mi mislili da jeste", izjavila je mlada glumica Nadežda Kostić.
Objasnila je da je preteško dobiti svoju priliku i svojih "pet minuta" te da na to utiču brojni faktori.
"Naravno, nekome se posreći pa odmah nakon akademije 'ispliva', nekome su potrebne godine da dobije svoju priliku. Ne postoji neki konkretan recept kako dobiti ulogu, sve je stvar sreće, rada i naravno što je u ovom poslu nekad presudno su poznanstva, pa i preporuke. Nažalost, biti mladi glumac danas je dosta nezahvalna pozicija. Živimo u vremenu kada se većina stvari vrti oko poznanstava, to nije samo u našem poslu tako, ali je u glumi to posebno izraženo. Biti pozvan na kasting, ili saznati za neki, stvar je premije i prestiža, što je zapravo žalosno, jer je to jedina prilika gdje možemo zapravo biti zapaženi i viđeni. Iako se trenutno jako puno radi i snima, javnih kastinga skoro da i nema. Većinom gledamo jedne te iste glumce, u dosta sličnim ulogama, tu i tamo se pojavi neko novi, što je zaista osvježenje", pojasnila je Kostićeva za "Nezavisne".
Kostićeva je objasnila kako u ovoj profesiji postoji drugačije rangiranje glumaca, odnosno da se gleda i to gdje si završio akademiju.
"Ja sam završila Akademiju umjetnosti u Banjaluci, smatram da je to jedna kvalitetna ustanova sa dosta dobrim kadrom, ali većina nas u nekom momentu ode iz Banjaluke i ja u tome ne vidim ništa loše. Beograd je epicentar svega i naravno da je trostruko teže skrenuti pažnju na sebe. Veći gradovi nude više, ali kome nude", zaključila je Kostićeva.
Beogradski mladi glumac Nemanja Simić kaže da na kastinzima često može biti presudan fizički izgled umjesto glumačke spremnosti.
"U datom trenutku morate da budete najbolji kako biste ostavili što bolji utisak i sliku o sebi. Nekad je na kastinzima veliki broj kolega koji su kao i vi spremni da daju svoj maksimum i da se prikažu u što boljem svetlu. I ne dobije uvek najbolji, već neko ko fizički najviše odgovara za određenu ulogu. Nakon akademije kreće borba u kojoj se zahteva od vas da uvek budete spremni", pojasnio je Simić.
Dodao je da je većina kastinga zatvorenog tipa i da mladi glumci često i nemaju gdje da pokažu svoje umijeće.
"Jako frustrira činjenica da je većina kastinga zatvorenog tipa. To je naša šansa da dođemo do uloge, da se pokažemo, da nas vide, da se bavimo poslom za koji smo se školovali. Nađete se u situaciji u kojoj vam je to onemogućeno jer su kastinzi zatvorenog tipa. Vrlo je lako i da se nađete u situaciji da vas niko ne zove neko vreme, jer jednostavno nema gde da vas vidi", objasnio je Simić.
Banjalučki glumac Ognjen Todorović kaže da, birajući ovu profesiju, glumci su spremni da mnogo rade, a prosječno žive.
"Evidentno je da postoji vrlo malo ili nimalo prilika za novopečene glumce. Ukoliko se ne odlučimo za samostalne projekte, udruživanje i međusobno pomaganje, osuđeni smo na snalaženje na razne načine. Lično nisam ni ozlojeđen, niti sam nesrećan, to je prosto realna stvar. Birajući ovu profesiju, svi budući glumci spremni su da mnogo rade, a prosječno žive. Voze prosječan auto, žive u prosječnim uslovima, bez nekih prevelikih očekivanja. Makar je takva situacija u Republici Srpskoj. To je naša realnost, jer očekivati nekakav utopijski projekat ili stalni angažman u jednom od pozorišta, duga je, daleka i mukotrpna želja", rekao je Todorović za "Nezavisne".
On je dodao još da se na malim ekranima godinama unazad prikazuju ista lica i da je favorizovanje istih glumaca više nego očigledno.
Marko Radojević, glumac iz Srbije koji je završio Akademiju u Banjaluci, smatra da je put do uloge jako težak i da je čest faktor upravo sreća kako bi se "sklopile kockice".
"U moru akademija širom bivše Jugoslavije i velikog broja novih svršenih glumaca svake godine, samo dobiti šansu je postao luksuz. Mnogo se snima, ali kastinzi se uglavnom održavaju u zatvorenim krugovima, preko poznanstava i ličnih kontakata. Naravno, neke produkcije održavaju kastinge transparentno i hvala im na tome. Tu zaista prođe onaj najbolji, tj. najadekvatniji za tu ulogu. Mnogi misle da je to neka vrsta takmičenja i nadmetanja, ali zaista nije, ulogu će dobiti onaj glumac koji najviše odgovara u tom trenutku, i nema potrebe sakrivati od kolega saznanje o kastingu", kaže Radojević.
Radojević dodaje da je najbolnija činjenica da se od glume danas ne može živjeti osim u slučaju zaposlenja u nekom pozorištu gdje postoji mjesečna sigurnost.
Producent Đorđe Vranješ se slaže da je mladim glumcima dosta teško dobiti "svojih pet minuta".
"Najviše je teško jer ne poznaju sistem rada u filmskoj industriji. Kada završe akademiju, nemaju mogućnost da se prikažu producentima, rediteljima i kasting direktorima. Mnogi glumci i ne znaju da treba da se prijave na kastinge, da šalju svoje biografije agencijama i neke materijale koji bi ih doveli do mogućnosti da ih neko pozove na kasting za film. To je nešto što se ne nauči na fakultetu, a trebalo bi da svi znaju kako kasnije, kada završe, mogu da dođu do posla. Veliki faktor je sreća, mnogima znače i snimljeni studentski filmovi u toku studiranja, jer i putem njih mogu da budu viđeni i dobiju neke preporuke", rekao je Vranješ.
Dodao je da bi mnogo pomoglo kada bi glumci bili prijavljeni u svim kasting agencijama i da postoji neka baza glumaca kojoj producenti i autori mogu da pristupe.
"Takođe, funkcija kasting direktora i kasting agencija jeste da traže glumce, što oni često ne rade, nego samo očekuju od glumaca da im se jave. Problem je dosta zapažen i čest, ali potreban je trud i predanost sa obe strane", zaključio je Vranješ.