Danas je možda teško zamisliti, ali "Roki" nije od početka izgledao kao film kojem je suđeno da postane bezvremenski klasik. Silvester Stalone napisao je scenario, svoj prvi, za samo tri dana.
Film je potom zamalo završio kao televizijsko ostvarenje, koje je vrlo lako moglo pasti u zaborav, a malo je nedostajalo i da Stalone uopšte ne dobije glavnu ulogu. Naravno, danas svi znamo kako se priča završila. "Roki“ je osvojio "Oscara" za najbolji film, dok je svog scenaristu i glavnog glumca lansirao među najveće svjetske zvijezde. Ipak, kada se na sve pogleda sa distance od 50 godina, i dalje je nevjerovatno koliko je malo nedostajalo da cijeli projekat propadne.
Slične priče kriju se iza mnogih najvećih filmova ikad snimljenih. Ostvarenja kojih se danas najradije sjećamo često su upravo ona kod kojih su se sve kockice na kraju složile, nerijetko uprkos brojnim preprekama. To svakako važi i za najbolje filmove iz 1976. godine, koja je ostala upamćena kao važan dio perioda "novog Holivuda“, filmskog pokreta koji je obilježio kinematografiju od sredine šezdesetih do početka osamdesetih godina prošlog vijeka.
Bila je to era koja je iznjedrila autore poput Martina Skorsezea, Sidnija Lumeta i Brajana de Palme.
#5. "Svi predsjednikovi ljudi"
Režija: Alan Dž. Pakula
IMDb ocjena korisnika: 7,9
Trajanje: 2 sata i 18 minuta
"Svi predsjednikovi ljudi" (1976), u režiji Alana Dž. Pakule, jedan je od najpoznatijih političkih trilera i filmova o istraživačkom novinarstvu. Zasnovan je na istinitoj priči o aferi "Watergate", političkom skandalu koji je početkom sedamdesetih potresao Sjedinjene Američke Države i na kraju doveo do ostavke predsjednika Ričarda Niksona. U središtu priče su novinari "Washington Post" Bob Vudvord, kojeg igra Robert Redford, i Karl Bernstin, kojeg tumači Dastin Hofman. Njihova istraga počinje nakon naizgled obične provale u sjedište Demokratske stranke u kompleksu "Watergate". Prateći tragove novca, razgovarajući sa izvorima i pokušavajući da potvrde informacije, dvojica novinara postepeno otkrivaju mnogo veću priču i veze koje vode do najviših krugova američke vlasti.
Film je posebno upečatljiv jer novinarski posao prikazuje bez pretjerane dramatizacije, kroz telefonske pozive, provjeravanje podataka, razgovore sa izvorima, pogrešne tragove i neprestanu potragu za potvrdom informacija. Upravo iz tog procesa nastaje napetost zbog koje "Svi predsjednikovi ljudi" funkcionišu gotovo kao detektivski triler. Film je snimljen prema knjizi Vudvorda i Bernstina, objavljenoj 1974. godine, a osvojio je četiri "Oscara". Gotovo pola vijeka kasnije ostaje jedno od najvažnijih filmskih ostvarenja o novinarstvu, moći medija i značaju istrajnog traganja za činjenicama.
#4. "Mreža"
Režija: Sidni Lumet
IMDb ocjena korisnika: 8,1
Trajanje: 2 sata i 1 minut
"Mreža" (Network, 1976), u režiji Sidnija Lumeta, je premijerno prikazan 1976. godine, a u središtu priče nalazi se televizijski voditelj Hauard Bil, kojeg igra Piter Finč. Nakon što sazna da će zbog pada gledanosti dobiti otkaz, Bil tokom programa uživo doživljava svojevrsni nervni slom. Umjesto da ga televizijska kuća skloni sa ekrana, njegovi bijesni i nepredvidivi nastupi privlače ogromnu pažnju publike. Ambiciozna producentkinja Dajana Kristensen, koju tumači Fej Danavej, shvata da se Bilovo psihičko stanje može pretvoriti u televizijski spektakl koji donosi gledanost i profit. Tako čovjekova lična kriza postaje zabavni program za milione gledalaca. Upravo zbog toga "Mreža" je mnogo više od priče o jednom televizijskom voditelju. Film je oštra satira medijske industrije i upozorenje na trenutak u kojem gledanost postaje važnija od istine, a vijest mora da zabavlja kako bi zadržala publiku. Lumet i scenarista Pedi Čajefski još su prije pola vijeka otvorili pitanja komercijalizacije informativnog programa, korporativnog uticaja na medije i pretvaranja bijesa, tragedije i društvenih problema u sadržaj za masovnu publiku. Film je ostvario veliki uspjeh i osvojio četiri "Oscara", Piter Finč nagrađen je za najboljeg glumca, Fej Danavej za najbolju glumicu, Beatris Strejt za sporednu žensku ulogu, a Pedi Čajefski za originalni scenario. Finč je preminuo prije dodjele nagrada i postao prvi glumac koji je posthumno osvojio "Oscara" za najbolju mušku ulogu.
#3. "Roki"
Režija: John G. Avildsen
IMDb ocjena korisnika: 8,1
Trajanje: 2 sata
"Roki" (Rocky, 1976), u režiji Džona G. Avildsena, pola vijeka kasnije ostaje jedan od najpoznatijih sportskih filmova svih vremena i vjerovatno najčuvenija filmska priča o autsajderu koji dobija priliku života. Film je premijerno prikazan u novembru 1976. godine, a njegov uspjeh potpuno je promijenio karijeru tada gotovo nepoznatog Silvestera Stalonea. U središtu priče je Roki Balboa, skromni bokser iz Filadelfije, koji živi daleko od velikih sportskih reflektora i zarađuje radeći kao utjerivač dugova. Njegov život mijenja se kada svjetski prvak u teškoj kategoriji Apolo Krid, kojeg igra Karl Veders, odluči da upravo njemu pruži priliku da se bori za titulu. Za Rokija taj meč, međutim, nije samo prilika za pobjedu, postaje dokaz da može izdržati do kraja i pokazati da vrijedi mnogo više nego što su drugi mislili.
"Roki" je postao ogroman uspjeh i od Stalonea praktično preko noći napravio filmsku zvijezdu. Film je dobio 10 nominacija za "Oscara", a osvojio je tri nagrade - za najbolji film, režiju i montažu. Stalone je bio nominovan i za najboljeg glumca i za originalni scenario, čime je postao tek treća osoba u dotadašnjoj istoriji "Oscara" nominovana iste godine i kao glumac i kao scenarista.
#2. "Keri"
Režija: Brian de Palma
IMDb ocjena korisnika: 7,4
Trajanje: 1 sat i 38 minuta
"Keri" (Carrie, 1976), u režiji Brajana de Palme, pola vijeka poslije nastanka se i dalje smatra jednim od najuticajnijih horora sedamdesetih i jednom od najpoznatijih adaptacija djela Stivena Kinga. Riječ je, zapravo, o prvoj filmskoj adaptaciji nekog Kingovog romana, čime je započela veza ovog pisca i velikog platna koja traje do danas. Pedesetu godišnjicu filma obilježava i Muzej Akademije posebnim prikazivanjem uz razgovor sa glavnom glumicom. U središtu priče nalazi se Keri Vajt, povučena i usamljena srednjoškolka koju igra Sisi Spejsek. Keri je svakodnevno izložena maltretiranju vršnjaka, dok kod kuće živi sa izrazito religioznom i nasilnom majkom Margaret, koju tumači Pajper Lori. Istovremeno otkriva da posjeduje telekinetičke moći.
Kulminacija filma događa se tokom maturske večeri, kada okrutna šala njenih školskih kolega prelazi granicu i pokreće katastrofalni niz događaja. Upravo je scena mature, sa Keri prekrivenom krvlju na pozornici, postala jedna od najprepoznatljivijih scena u istoriji horora.
Iako se "Keri" najčešće svrstava u horor, film je istovremeno priča o vršnjačkom nasilju, izolaciji, odrastanju, vjerskom fanatizmu i posljedicama dugotrajnog ponižavanja. Pola vijeka nakon premijere "Keri" ostaje jedan od filmova koji su definisali moderni horor, ali i ostvarenje čiji su motivi nasilja među mladima, usamljenosti i potrebe za prihvatanjem ostali jednako prepoznatljivi.
#1. "Taksista"
Režija: Martin Skorseze
IMDb ocjena korisnika: 8,2
Trajanje: 1 sat i 54 minuta
"Taksista" (Taxi Driver, 1976), u režiji Martina Skorsezea, i dan-danas je jedno od najvažnijih ostvarenja američke kinematografije. Mračna psihološka drama, prema scenariju Pola Šredera, donijela je jednu od najpoznatijih uloga Roberta de Nira i stvorila filmskog antijunaka čiji je lik odavno postao dio popularne kulture.
U središtu priče nalazi se Trevis Bikl, usamljeni veteran Vijetnamskog rata, koji pati od nesanice i počinje da radi kao noćni taksista u Njujorku. Vozeći ulicama grada, Trevis iz noći u noć posmatra nasilje, kriminal i ljude sa društvene margine. Njegova usamljenost i otuđenost postepeno prerastaju u opsesiju idejom da grad treba "očistiti", dok njegova percepcija stvarnosti postaje sve mračnija. Jedna od najslavnijih scena filma jeste ona u kojoj Trevis pred ogledalom izgovara čuveno "You talkin' to me?". Scena je postala jedna od najprepoznatljivijih u istoriji filma, ali "Taksista" je mnogo više od jedne kultne replike. Skorseze kroz Trevisa govori o usamljenosti, otuđenju, nasilju, posljedicama rata i životu pojedinca koji sve više gubi vezu sa društvom koje ga okružuje.
Pedeset godina nakon premijere "Taksista" nije izgubio mnogo od svoje uznemirujuće snage. Njegov prikaz izolovanog čovjeka koji frustraciju i bijes pretvara u nasilje djeluje iznenađujuće savremeno, dok su Skorsezeova režija i De Nirova interpretacija Trevisa Bikla ostale jedan od najprepoznatljivijih spojeva reditelja i glumca u istoriji filma.