BANJALUKA - Film Lordana Zafranovića "Zlatni rez '42: Djeca Kozare", nakon što je u petak uveče u Sava centru otvorio 53. Fest i doživio svjetsku premijeru, prikazan je dan poslije, u subotu, i u Banjaluci, u Sportskom centru "Borik".
Ovo četvorosatno ostvarenje, očekivano, naišlo je na podjelu javnosti, kako prije, tako i poslije premijernog prikazivanja. Sudbinu filma je u stopu pratila priča o politizaciji. Srpska produkcija i hrvatski reditelj, mučna i teška tema Jasenovca, obrada najmračnijeg dijela ovdašnje istorije, klanje žena i staraca, ubijanje i pokrštavanje srpske djece u logorima smrti - jednostavno mnogo kontroverzi je pratilo film još od njegove najave. Spisak onoga što može da smeta potomcima žrtava, potomcima ubica ili današnjim poštovaocima njihove ideologije, jednostavno je predugačak. Na sve to, kada dodamo komplikovanu finansijsku konstrukciju filma, a svi znamo da je film skupa umjetnost, "Zlatni rez '42: Djeca Kozare" idealna je meta napada.
Hrvatski glumci se nisu pojavili ni na beogradskoj ni na banjalučkoj premijeri. Komentari kritičara su otišli u dvije krajnosti. Jednima je film poslužio da potvrde vlastite predrasude, dok je za druge Zafranovićevo testamentno ostvarenje remek-djelo. Tako ga je u svom tekstu nazvao Emir Kusturica. Sam Zafranović smatra da je ovo njegov sveti film. On je u Banjaluci nakon projekcije zahvalio finansijerima koji dolaze iz svijeta politike na pomoći, ali je jasno naglasio da se u sadržaj filma, osim njega samog, niko nije miješao. Sadržaj je, u odnosu na originalni scenario Arsena Diklića, napisan prije četiri decenije, znatno promijenjen.
Zahvaljujući svemu što se u međuvremenu dogodilo, a prije svega Zafranovićevim tvrdnjama da je dobar dio scenarija iskorišten za ostvarenje "Dara iz Jasenovca", reditelj je potpisan i kao koscenarista, a tu mu je pomogla i Uroška Tatomir.
Elem, bez obzira na različite poglede, pa i promjenu samog naziva, jer je film od početnog naslova "Djeca Kozare" dobio dodatni predznak "Zlatni rez '42", Lordan Zafranović kritičarima je odgovorio na najbolji mogući način - svojim autentičnim filmskim jezikom. Reditelj je estetiku ružnog, klanje, krv i leševe, smjestio u prirodu koja obećava sve suprotno. Žrtve je kroz žitna polja, kamerom ispratio na stratište. Međutim, najprije krenimo od mana filma.
Ono što treba reći, a tiče se osnovnih podataka, jeste da je film podijeljen u dva dijela i četrnaest slika i epilog. Običnom gledaocu, kakav je i potpisnik ovih redova, stoga se moglo, u početnom utisku, činiti da je radnja isuviše "skokovita", te da film nema glavnog junaka čije kretanje radnja prati izraženije od ostalih. Dodatna potvrda koja upućuje na tako nešto jeste i činjenica da će nakon filma biti urađena i serija. Primjera radi, kretanje Vukašina iz Klepaca (Predrag Miki Manojlović) nije najjasnije definisano. On se pojavljuje samo u dva navrata. Koljač Jurica (Miodrag Dragičević) koji poludi od Vukašinove smirenosti i njegovih riječi "samo ti, sinko, radi svoj posao" zna njegovo ime i da stiže iz Klepaca. Prije dolaska u logor, Vukašin međutim biva jedna od žrtava progona nakon Bitke na Kozari. Takođe, lik Zore, koju tumači mlada banjalučka glumica Milica Stanković, pri kraju filma, kada spasava svoga prekrštenog brata Gojka, koji je u međuvremenu postao Franjo, odjednom je partizanka, a ne obično dijete iz logora.
Serija će, dakle, vjerovatno ublažiti takve "skokove" povezujući dramaturške fragmente u smisleniju cjelinu i upotpuniti doživljaj, a doživljaj je različit kod svakog gledaoca ponaosob. Što se tiče ovog gledaoca, čija ambicija nije da se bavi filmskom kritikom, nego novinskim prikazom filma, doživljaj je takav da je ovaj film uspjela naznaka brutalne stvarnosti. Iako obiluje brutalnim scenama, on sam po sebi nije brutalan, niti bilo koje umjetničko djelo može biti brutalnije od onoga što se zaista dogodilo. Naravno, mnogi neće imati ni snage da film pogledaju, ali zapitajmo se koliko je snage trebalo da imaju oni koji su preživjeli sve ono što ovaj film obrađuje.
I dok u pomenutoj podijeljenoj javnosti imamo i takve gledaoce koji gube pažnju nakon gledanja "sat i po klanja", imamo i preživjele bivše logoraše u poznoj starosti, koji su tokom projekcije plakali kao mala djeca. Ista ona djeca kakva su bili dok su uživo gledali strahote Jasenovca.
Lordan Zafranović, reditelj koji se decenijama bavi temom ovog logora smrti, u filmu je, kao mnogo puta dosad, koristio kontrast u kojem je spojio ljepotu i užas.
Zafranovićeve boje su jarke, idilične i lijepe. Naspram izraženog naturalizma, tu su pomahnitali koljači u svojim perverznim i sadističkim radnjama, kojima klanje postaje fetiš. Slično kao u "Padu Italije" ili "Okupaciji u 26 slika", njegovim najčuvenijim ostvarenjima, Zafranović je ovdje spojio idiličnu prirodu sa užasima rata. Tu su takođe i lijepi ljudi koji se bave ovim izopačenim radnjama. Koljač Lovro, kojeg maestralno igra Aleksej Bjelogrlić, lijep je, nasmijan i stasit čovjek. Njegovo djelo, sa druge strane, čisto je zlo. Ovdje dolazimo do suštine filma i Zafranovićevog rada uopšte - anatomije zla, o kojoj je mnogo govorio u javnosti.
Kako kontrastom, Zafranović zlo objašnjava i psihologijom. Reditelj se bavi "mutnim vremenima, u kojima sav šljam izlazi na površinu", ali i taj šljam je različit.
Ustaša u bijelim rukavicama, kojeg igra Milan Marić, do krajnosti je iskarikiran.
Gospodin ubica u bijelim rukavicama ne koristi nož, nego pištolj i njegov problem nije u tome koliko je ljudi ubio, nego da li je isprljao rukavice. Zafranović, dakako, i u ovom filmskom rukopisu suprotstavlja Eros i Tanatos. Tu je krajnje perverzni rasista Ljubo Miloš, kojeg manijakalno dobro igra Milivoj Beader. On svojoj sekretarici Jevrejki (Katarina Radivojević) pošteđuje život radi seksualnih užitaka i posebno se iživljava nad ženama. Kod njega, reditelj ubacuje i motiv impotencije, koju ovaj lik, ispostaviće se, neuspjelo liječi na najsvirepiji mogući način.
Pojava hrvatskih glumaca u "Zlatnom rezu '42: Djeca Kozare" višestruko je dragocjena. Dragocjenost leži u jeziku, ali i u razrađivanju ideje ustaštva od strane nekih od najznačajnijih aktera savremene hrvatske kulture. Po riječima reditelja, ovaj film je najpotrebniji Hrvatskoj, iako većina njihovog stanovništva u tome ne vidi nikakvu potrebu, te one koji su učestvovali u snimanju tretiraju s omalovažavanjem. Međutim, ovdje se nećemo mnogo baviti vanfilmskim temama, nego pomenutom različitom psihologijom likova.
Etničko čišćenje i genocid za Maksa Luburića kojeg tumači Rene Bitorajac, potpuno su opravdani zarad više ideje - u krvi čiste Nezavisne Države Hrvatske. Luburić, dakle, nema nikakvih preispitivanja za razliku od Bobinca (Leon Lučev). Bobinac, zakleti prijeratni ustaša koji je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije djelovao u ustaškoj emigraciji u Italiji, nerado gleda na brutalna ubistva. On doduše ništa ne čini da to zaustavi, ali na zlo ne može ostati imun, što se u njegovoj sredini tumači kao slabost.
Najpotresnija scena u filmu jeste kada Bobinac zaviruje u mali sanduk namijenjen za djecu. Njegov pogled na filmskom platnu mijenja dokumentarni insert, odnosno ubijeno srpsko dijete, stvarna žrtva ustaša.
Dokumentarni kadrovi se pojavljuju u svakom ili gotovo svakom dijelu filma, čineći ga potresnijim od svega što je Zafranović ikada prije uradio, a tu su i za potrebe potkrepljivanja istine o onome o čemu umjetničko djelo govori. Pored dokumentarnih, film obiluje i nadrealističkim scenama, simbolima odbrane od zla. Te scene filmu daju i dodatnu mitološku dimenziju, odnosno arhetipski prikaz borbe dobra i zla, kakva je, recimo, scena erupcije krvi i vode iz bunara na samom početku filma. Na kraju filma pak plemeniti metal završava u mulju rijeke, poručujući nam da su i nedjela onih o kojima govori ovaj film završila na smetlištu istorije.
"Jing-janovski" aspekt dobra i zla donose likovi Diane Budisavljević, koju igra Anica Dobra, i hrvatskog seljaka, kojeg tumači Bojan Navojec. Uloga Diane Budisavljević na filmu slična je kao i u istoriji, dok ovaj potonji pruža utočište srpskoj djevojčici Zori i pomaže joj u potrazi za braćom.
Reditelj i filmska ekipa prilikom snimanja mnogo su radili sa djecom. To nije uvijek najsrećnije ispalo. Dok, recimo, odrasli logoraši na platnu djeluju vidno iscrpljeni, djeca su katkad i nasmijana u kolonama. Ipak, dvoje maloljetnika, pomenuta Milica Stanković i Vuk Trnavac, u ulozi Zore i Baje, zaslužuju posebne pohvale.
Lik Baje nas iznenađuje i efektom neočekivanog. On od poltrona koji, kako sam za sebe kaže, samo pokušava da preživi - postaje osvetnik. Bajina osveta je neočekivana iz razloga što su ga već njegovi sunarodnici iz logora odbacili, tako da gledalac pomisli kako je u potpunosti izgubio dostojanstvo.
Stankovićeva i Trnavac su na platnu, stojeći rame uz rame uz glumačke velikane, djelovali prirodno, igrali neusiljeno i, ako u budućnosti odluče da se bave ovim pozivom, možda najavili i velike glumačke karijere. To u ovom trenutku ne možemo znati. Ono što je sigurno, i što sigurno znamo, jeste da je Lordan Zafranović ostavio film za budućnost. Kada se slegnu prvi oprečni utisci, kada politizacija koja prati ovaj film takođe neslavno završi svoju istoriju - "Zlatni rez '42: Djeca Kozare" zauzeće zasluženo mjesto u istoriji kinematografije. Zlatna slova o krvavoj stranici istorije, tamo će ga ubilježiti.
