Dragan Nikolić, beogradski glumac rođen prije 64 godine, filmsku karijeru je počeo glavnom ulogom sezonskog radnika labilnog morala ("Kad budem mrtav i beo").
Glumačko sazrijevanje, sa nizom uspjelih kreacija likova iz svoje generacije, donosi mu 1985. "Oktobarsku nagradu grada Beograda" za "kreativnu sposobnost da uzbudljivo predoči lik velikih psiholoških raspona". Glavne i veće sporedne uloge ostvario je u više od 690 projekata, među kojima se ističu "Život je lep", "Obraz uz obraz", "Otpisani", "Nacionalna klasa", "Ko to tamo peva", "Lov u mutnom", "Balkan ekspres", "Tri karte za Holivud", "Zona Zamfirova", "Lavirint"...
NN: Izjavili ste da ne želite da se eksponirate u javnosti, ali ipak dajete intervjue.
NIKOLIĆ: Ja sam već u godinama, i ličnim i profesionalnim, kada mislim da sam već sve kazao. Naravno, ne mislim da sam sve rekao na filmu i u pozorištu; tu još, možda, može ponešto i da se doda. Ali, što se tiče mog odnosa prema sredstvima informisanja, niko ne želi da se ponavlja i godinama priča iste stvari. Ja se trudim da budem ljubazan, ali ne verujem da ću nešto novo da kažem.
NN: Ipak, na ovim prostorima nemamo često priliku da Vas vidimo.
NIKOLIĆ: Nadam se da ne mislite da je to moja greška.
NN: Trenutno ste na snimanju filma "Turneja". Kakve utiske nosite sa snimanja?
NIKOLIĆ: Sve ide svojim tokom. To je, kao što znate, scenario koji je zaživio u pozorištu, ali ga je Goran Marković prvobitno pisao za film. Predstava se spremala u "Ateljeu 212", gde sam već četrdesetak godina stalni član, a sada sam čak doživeo da sam na setu najstariji od glumaca koji još nisu u penziji. Saradnja sa Goranom posle dugo godina me veseli, jer smo napravili nekoliko lepih i jedan kultni film - "Nacionalnu klasu". Naravno da je malo naporno, snima se na terenima koji su nekad neprohodni.
NN: U filmu igrate glumačkog barda, što u stvarnom životu i jeste. Kako uspijevate da glumite sebe?
NIKOLIĆ: Film je film. U glumačkoj školi smo učili da igramo razne likove, istorijske, iz literature, savremene likove, ali teško da smo se spremali da glumimo glumce, tako da je to jedan od težih zadataka u svim pogledima. Moji roditelji su, kada sam pre četrdeset i više godina počinjao da se bavim mišlju da postanem glumac, bili zapanjeni, jer to nije bilo zanimanje koje je obećavalo bilo kakvu sigurnost. Da ne govorim kako su nas poistovećivali sa putujućim glumcima. Uloga je, inače, kompleksna. Koliko na prvi pogled izgleda da je jednostavno toliko je i komplikovano, jer treba odbraniti sebe kao čoveka koji se bavi ovim poslom i glumca koga igram.
NN: "Turneja" okuplja sjajnu ekipu. Kako teče saradnja između vas?
NIKOLIĆ: Nikada nisam imao problem, što se tiče saradnje i komunikacije sa svojim kolegama. Mislim da mi je to prosto bogom dato. Ja sam neko ko ne ulazi u konflikte, mada sam kao klinac, kažu, na ulici bio dosta "neartikulisan". Bez obzira što će neki reći da je to floskula, ali stvarno mislim da je svet u kome živim porodica iz koje se može otići, ali ne za dugo.
NN: Učestvovali ste u još jednom filmu, koji je dijelom finansiran iz sredstava Vlade Republike Srpske. Riječ je o filmu "Sveti Georgije ubiva aždahu" Srđana Dragojevića. Slažete li se s ocjenama da je riječ o filmu koji će ostaviti značajan trag?
NIKOLIĆ: Igrao sam dugo godina i u pozorišnoj predstavi jednu od glavnih uloga. Oduvek sam smatrao da je to jedan od najboljih tekstova iz naše literature, kada je u pitanju pozorište, pa evo sada i film. Da budem iskren, prvi put sada kažem da nisam zadovoljan mojim učešćem u tom projektu i tretmanom koji sam imao. To verovatno ide na moju adresu, a sve ostalo bih želeo da bude dobro.
NN: Iza Vas je više od 690 uloga. Čak četiri filma u kojima ste Vi igrali je u grupi od 10 najgledanijih (domaćih) filmova u posljednjih stotinu godina.
NIKOLIĆ: To su podaci koji me vesele. Ali ne samo najgledanijih, nego odličnih i po ocjeni kritike i po mišljenju gledalaca. Recimo, "Ko to tamo peva" je na prvom mestu. U svakom slučaju, osećam se lepo, lagodno i pomalo se pravim važan.
NN: Da li je tačno da ste svoje idole uvijek više tražili u životu nego u umjetnosti?
NIKOLIĆ: Da, ali to ima veze sa umetnošću. Čovek uvek teži tome da se identifikuje kada je to u pozitivnom smislu. Međutim, kada ima neku negativnu konotaciju to ne valja i taj odabir između dobra i zla je put kojim ti sam treba da kreneš i odlučiš na koju ćeš stranu.
NN: Jedna Vaša izjava je bila: "Kada budem napisao nešto zvaće se - sanjao sam ili pričao sa svojim jastukom. Voleo bih da taj neki zapis ostane iza mene i pokaže da ipak nisam živeo tako površno kako su drugi govorili." Šta je s tim zapisom?
NIKOLIĆ: To je u naznakama u ideji i treba dosta vremena. Stalno se nadam da ću uzeti neki mali odmor i otići na neko pusto ostrvo, koje ne mora da bude ostrvo, ali važno je da se ja tako osećam, i gde ću pokušati da uradim upravo to što ste sada citirali. Ima tu nekih interesantnih stvari. Moj život je bio baš onako, da ne kažem preterano buran, ali nije bio ni dosadan. Ja sam po prirodi hedonista i volim da živim i uživam u životu. Nikad se nisam toga libio i mislim da je to jedna pozitivna varijanta iz koje može da proiziđe i neka moja lična filozofija.
NN: Kada ste rekli da ćete se povući na neko svoje ostrvo, hoće li to možda biti Vaša brodica, kojom često plovite sami?
NIKOLIĆ: Ona još ne zadovoljava te kriterijume. Naravno da je u planu neka ozbiljna brodica kojom ću ozbiljno da zabrodim i da odbrodim ka nekim drugim kontinentima.