Bosna i Hercegovina treba sistemski da osnaži porodicu i zatvori sve domove za djecu bez roditeljskog staranja, rekao je to u ispovijesti za "Nezavisne" Ognjen - Oggi Tomić, mladi reditelj sa stalnim prebivalištem u Velikoj Britaniji, porijeklom iz BiH, a čiji je dokumentarni film "U potrazi za porodicom" osvojio brojne nagrade.
S obzirom na to da je Ogi odrastao u Domu za djecu bez roditeljskog staranja na Bjelavama, čim smo ga kontaktirali u Kembridžu, prirodno smo otvorili i temu institucionalnog odrastanja djece.
Ovo lično pitanje, koje je na neki način odredilo i njegov profesionalni život, u svjetlu je i aktuelnih događanja u BiH, gdje su u toku pripreme za izmjene porodičnih zakona.
"Danas sam siguran da ljudi koji ostave djecu u domu donose jednu od najtežih odluka u životu. Dobrim dijelom, ako ne i najviše, ekonomski faktor u tome može presuditi. Zbog toga je odgovornost i na sistemima, vladama ili vlastima da se staraju o takvim porodicama i osnaže ih, u interesu djece, jer samo jedno dijete koje odrasta u domu državu košta isto, ako ne i više nego da odrasta, hrani se i školuje u porodici", objašnjava Tomić.
Godine 1985. rođen je u Sarajevu s dijagnozom hidrocefalus, odnosno vodom na mozgu, i prognozom da će umrijeti nakon nekoliko mjeseci, te je napušten.
Tek što je djetinjstvo proveo u ratu, na ivici gladi i pod neprestanom opasnošću od granata i snajpera, zahvaljujući ljubaznosti neznanaca otišao je na školovanje u Englesku i ostao u toj zemlji.
Iako živi s lijepim sjećanjima na drugare iz doma i stručne radnike koji su radili s djecom, svjestan je da je ljubav koju dijete treba u porodici nezamjenjiva.
"Domovi u 21. vijeku jednostavno ne bi trebalo da postoje jer dijete ne treba igračke i slatkiše, ili novu odjeću svaki mjesec, već ljubav, podršku majke i oca, a taj prioritet nijedan dom ne može zamijeniti ni omogućiti djetetu. Zbog toga kažem da država treba pronaći mehanizme kojima će podržati porodicu da opstane i biti njen oslonac. Oslonac i roditeljima i djeci", naglasio je Oggi, napominjući da se mnoga talentovana djeca kroz institucionalno odrastanje ne uspiju realizovati.
I kada se činilo da Oggiju život kreće uhodanim tokom, na oglas koji je dosta ranije objavio u medijima javila mu se biološka porodica.
O svemu tome s Krisom Leslijem (Chris Leslie) je snimio dokumentarni film "U potrazi za porodicom" ("Finding Family"), koji je od 2013. godine prikazivan i višestruko nagrađivan širom svijeta.
"To je film koji je nadmašio sva očekivanja. Dokumentarac je rađen iskreno i više za osobnu arhivu. Imao sam želju i namjeru da ga prikažem samo da osnaži svu djecu koja traže odgovore od svojih bioloških roditelja, da edukuje mnoge kako ne bi dozvolili iste greške koje je napravila moja majka i, nažalost, do dan-danas živi s tim", iskreno govori naš sagovornik.
Oggiju je ime dao socijalni radnik, ali sada, kao i ranije, kako nam objašnjava, nema ništa protiv svojih roditelja, niti će ikad imati.
Život je prekratak da bi živio s mržnjom ili ljutnjom, objašnjava on, a oni moraju da žive s tim što su učinili.
Trenutno radi sa Rodžerom M. Ričardsonom na dokumentarcu "Sarajevo Roses".
Završio je dokumentarac za BBC pod palicom Sankha Guha, "BBC One - The Olympic Stadium: How the Hammers Struck Gold", koji je nominovan za nagradu "BBC Ruby Award".
"U životu je teško uspjeti gdje god da se nalazite. Okolnosti dosta utiču na to. Mislim da je jako bitno raditi ono što čovjek voli i uživati u tome, umjesto biti nezadovoljan ili zaključan u kancelariji od devet do pet. Ja to kažem jer je za mene uspjeh raditi s umjetnicima i filmadžijama, te praviti filmove koji ne samo da imaju dobru priču, nego inspirišu mnoge generacije da pomažu jedni drugima", istakao je Tomić.
Zahvalan mnogima za podršku
Oggi tokom odrastanja nije imao vlastitu porodicu, ali je imao sreću da bude okružen dobrim ljudima koji su mu pružali podršku.
Njima, kao i Organizaciji "Hope and Homes", kaže, duguje svoj uspjeh.
"Godine 2005. sam uz preporuku i pomoć Krisa Mekvajera i Marje Olmkvist dobio ponudu da studiram na Fakultetu za film u Velsu. Mnogo ljudi mi je pomoglo u životu, prije svih moja ne biološka, ali ipak majka En Džordž, njen sin Vilijam, Mark Kuk, Kris Lesli, Garet, Frensis, Amin i prelijepa supruga Edži. Bez njih ne bih bio ovo što jesam", zahvalan je Oggi.
Pratiti snove uprkos poteškoćama
Za djecu koja i dalje odrastaju u domovima Oggi kaže da, uprkos teškim životnim okolnostima, treba da prate svoje snove koliko god mogu.
"U tome im je neophodna podrška stručnjaka, centara za socijalni rad, zajednice... Nažalost, u BiH je dosta korupcije i nema se svijesti za talente, osim kad neko uspije sam, onda se poistovjećuje s tim. Ja volim Bosnu i Hercegovinu, moj grad, ali se bojim da se još mnogo godina situacija neće poboljšati", ističe Oggi.
Lična priča, a ne politizacija
Zbog dijela filma u kojem se opisuje ratno stanje u kojem odrasta Oggi u Sarajevu, u našoj zemlji nije izostala politizacija ove filmske priče.
"Volio bih da se film jednog dana prikaže u Srbiji ili Banjaluci, ali, nažalost, ima mnogih onih koji gledaju ovaj film kroz antisrpsku prizmu, iako je to isključivo lična priča o odrastanju i potrazi za roditeljima", kaže Oggi.