Predrag Stanić je glumac koji u posljednje vrijeme, kako kritika kaže, možda kao nijedan drugi ima moć ne samo da zabavi pozorišnu publiku, nego da im dočara vrijeme Nemanjića i sugestivno prenese poruke srpskih vladara koje su, i danas, vijekovima iza toga, krajnje univerzalne.
Trideset godina pozorišnog rada koji ima iza sebe, jer se glumom profesionalno bavi još od sezone '78/79. godine, naučilo ga je, kako kaže, svemu i svačemu što je vezano za pozorište, dovodeći ga nakon 10 godina lutanja po manjim pozorištima kao što je Zrenjanin, Osijek, Pirot i Šabac, u Beograd, gdje i sada živi i radi.
Nošen čestom mišlju "da svojim ustima progovori besede srpskih vladara" veliku popularnost stiče predstavom "Odlazak knjaza Miloša", ali je prije nje, u velikom pozorišnom izboru prijestonog Beograda, potaknut, kako kaže, idejom Milivoja Živanovića koji je pjesnika i glumca Rada Drainca pitao zašto se pati, zašto i sam ne počne da piše drame, i on sebi postavio pitanje - zašto se pati, zašto sam sebi ne oformi pozorište?
"Tako je razvojem društva, razvojem grada i u meni rasla i razvijala se želja da i ja imam neku trupu koja bi nešto učinila za svoj rod i svoje otačastvo. Sve to je u meni u najvećoj meri sazrevalo 1991. godine, da bi se naredne godine iz ove trupe izvela najpre jedna priča o glumcu, koja se i zove po tom glumcu, odnosno mom zemljaku koji je rođen u Toplici gde sam i ja rođen, upravo onom pomenutom Radojku Jovanoviću, poznatijem kao Radu Draincu. Prvi komad nosi naziv 'Drainac', a pozorište do danas ne menja naziv - Putujuće pozorište 'Glumac'", priča Stanić.
Premijera prve "Glumčeve" predstave izvedena je, kako kaže, u jedno neprijatno vrijeme, onda kada su bile ogromne inflacije, a s ove strane Drine se ratovalo u vrijeme ratne 1992/1993.
Nakon duga, kako kaže Stanić, kojim se morao odužiti "ukletom" pjesniku Draincu, uslijedilo je još jedno vraćanje duga - Branku Miljkoviću, kao i još nekoliko premijera, da bi pozorište obilježilo deceniju postojanja predstavom "Odlazak knjaza Miloša", koju je napisao Živorad - Žika Lazić, jedan od najboljih spisatelja. On je, doduše, do tada publici bio poznat po humorističkim serijama "Muzikanti", "Građani sela Luga"...
"Ovu dramu je pisao isključivo za pozorište jer se inače za Putujuće pozorište 'Glumac' namenski pišu drame. Naručuje se tekst kod pisca, što praktično znači da su to sve potpuno autorska dela, to jest praizvedbe, kako se to obično kaže u pozorišnom žargonu", objašnjava Stanić.
Dodaje da je njegova želja bila da se decenija postojanja pozorišta i dva vijeka Prvog srpskog ustanka obilježe "Knjazom Milošem", a obje želje su mu se ispunile jer je predstava zatvorila "Takovske svečanosti" u Gornjem Milanovcu upravo na 200. godišnjicu ustanka.
"Knjaz" je prošle godine otvorio Prislonički festival, poznatiji pod nazivom "Zlatna frula - Sabor u Prislonici", na kome su on i Bora Dugić gotovo autentično dočarali neko davno prošlo vrijeme.
Stanić se takođe dosta proslavio i "Besedama Nemanjića" čije je fragmente izvodio i nedavnim nastupom u Trebinju predstavljajući tri srpska vladara - velikog župana Simeona i osnivača dinastije Nemanjića, zatim prvog srpskog kralja Stefana Prvovjenčanog, te Dušana Silnog, govoreći njegov čuveni "Proglas" iz "Zakonika", koji je "dao Srbima da se njime vladaju i da se po njemu upravlja ondašnja moderna srpska država".
Dočaravanje ovog vremena koje obuhvata 300 godina, od župana do cara, svugdje gdje god je nastupao izazivalo je ovacije, od kojih se Stanić naročito sjeća nastupa u Vladičanskom dvoru u Vranju, gdje je predstavu lično blagoslovio vladika Pahomije.
"Predstava je, inače, nastala u jednoj ruskoj crkvi u Beogradu, koja je data Srpskoj pravoslavnoj crkvi na upravljanje, a reč je o crkvi Aleksandra Nevskog u Beogradu, na Dorćolu. Iza crkve je jedan fini dom sa salom u kojoj je napravljena premijera, pa je čak i otac Vajo, starešina ovog hrama, bio toliko iznenađen da je kazao: 'Predraže, pozorište sa ovoliko snage i ovoliko istine, oduševljen sam!' Bio sam tada veoma ushićen i ponosan na taj nastup, kao što sam ponosan na nastup u dedovini svetog Save, u Trebinju, u Herceg zemlji, odakle su, kažu, Nemanjići poreklom, što je samo više povećavalo moju želju da se pojavim u našoj napaćenoj Hercegovini. Znam da je ovde sve počelo, a na kraju krajeva i sama moja Toplica je naseljavana od strane Hercegovaca, Crnogoraca i Rašana, puna jednog dinarskog duha, ne buntovnog nego mudrog", rekao je na kraju Predrag Stanić.
Da ovaj glumac neće stati na besjedama srpskih srednjovjekovnih vladara govori i činjenica da Putujuće pozorište "Glumac" već sprema novu predstavu, takođe o srpskim vladarima, tačnije priču o srpskim kraljevima pod nazivom "Četiri kralja i as". Riječ je o Nikoli Pašiću i vladarima, kralju Milanu, kralju Aleksandru, kralju Petru i još jednom Aleksandru.
Autor je, kako kaže, ponovo Živorad - Žika Lazić iz prostog razloga što je on već izdao jedan roman koga je Stanić "krstio" i dao mu upravo ovo ime - "Četiri kralja i as". Na njegovu želju da nastavi priču o vladarima Srbije Lazić je odgovorio da već piše jedan takav roman, pa mu je Stanić odmah dao ime, nakon što mu je ovaj kazao o kome je riječ.
Jedino o čemu nije želio da priča ovaj glumac, a što je lebdjelo u vazduhu je upravo zemlja na koju se odnose njegove besjede i priča, a riječ je o Kosovu.
"To nemojte da me pitate, o tome, kao ni o vremenu kada ćemo gledati novu predstavu, ne želim da pričam. A boli me i u mislima mi je jer su, na kraju krajeva, sve predstave tematski vezane za to Kosovo, za našu kolevku, za Srbiju. I u predstavi 'Miloš Obrenović', koja obrađuje njegove poslednje čase, on u stvari priča o tome kako se došlo do stvaranja srpske zemlje, kako se ona obnovila i kako je on uspeo da Srbima Srbiju vrati, obnovi crkve i manastire, da u škole uvede Svetog Savu kao slavu, a naša prošlost je i naša velika nada. Danas nam je, u stvari, preko potrebna ova kosovska mudrost naših srednjevekovnih vladara", istakao je Stanić.
Kaže da namjerava još dugo raditi tekstove o knjazovima, carevima, ukletim pjesnicima, diplomatama, ono što, kako reče, ima pravi put i istinu, ono što može da ostavi bar jedno zrno časti u srpskom rodu.
Na taj se način, dodaje, najlakše boriti i protiv poplave šunda i kiča "iako je pozorište danas skupa stvar".